S dolaskom hladnijih dana zaboravili smo one ljetne, svakodnevne priče o HGGS-u i njegovim problemima, kao da iduće godine neće stići ljeto. Ta služba radi s lošom opremom i nema je dovoljno, a svoje usluge ne naplaćuje. A može se učiti od susjeda, gdje je na skijalištima obvezna uplata osiguranja
Ljeto je prošlo, vrlo će brzo doći i zima pa se prema dobrome starom običaju zaborave teme koje su u ljetnim mjesecima bile goruće i ostave do idućega, a isti neriješeni problemi ostanu. Pitanje HGSS-a jedno je od takvih: poteže se svakog ljeta i onda odgađa iako bi zimski mjeseci bili sjajna prilika da se i to dovede u red.
Osim toga, iako javnost tako misli, HGSS ne radi samo ljeti. Ta služba s malo profesionalca i mnogo volontera sudjeluje u gotovo svakom spašavanju, od turista na raznim plovnim sredstvima koje vjetar odnese u neželjenu smjeru, preko onih koji misle da je planinarenje bezopasno samo zato što je ljeto pa sve do različitih situacija u kojima se ljudi i životinje izgube, kao i tijekom dvaju gadnih potresa, i treba joj kadrovska i materijalna pomoć.
Ne, HGSS ne naplaćuje
U nedavnoj epizodi poznate domaće serije glavni je glumac, očito neinformiran, izrekao rečenicu: ‘Pa znate li koliko Hrvatska gorska služba spašavanja zaračunava već samo izlazak na teren, nema naša općina novca da to plati?‘ Prava je istina da se gotovo nikomu ništa ne naplaćuje; rijetki su slučajevi kad se nekakvim krivcima naplati šteta zbog, naprimjer, zapaljene šume.
Svima je jasno da svako uključivanje, primjerice, helikoptera znači i trošak od nekoliko desetaka tisuća kuna (gornje granice i nema). Treba dodati i troškove posade vozila, plovila i/ili letjelice, kao i goriva, pri čemu je broj potrebnih sati u bilo kojoj akciji neograničen, te stalan, velik rizik svih članova HGSS-a da i sami nastradaju.
Jedno je gledati slične službe u inozemstvu u serijama ili dokumentarcima, vidjeti u njima najmodernije modele helikoptera, džipova i drugih različitih pomagala, a potpuno je drugo gledati to u Hrvatskoj, u državi u kojoj i premijer i predsjednik lete u inozemstvo redovitom linijom jer je jedini službeni zrakoplov već mjesecima na navodno redovitom remontu.
Nije moguće pisati o toj temi, a ne zapitati se kako je moguće da je u našoj državi predviđen redoviti remont kanadera upravo u vrijeme najopterećenije požarima, kako je moguće da bilo tko tko radi na održavanju tih zrakoplova dobije godišnji odmor, osim onoga zajamčenoga jednog dana koji bira zaposlenik između 1. srpnja i 1. listopada? Kako je moguće da se u to vrijeme ne radi prekovremeno?
Ne može sve veliko srce
Mnogi su Hrvati svake godine rado viđeni gosti na skijalištima u susjednim državama i svi su mnogo puta ondje svjedočili kako uz rotaciju po ponekog unesrećenog skijaša dolaze oni koji će pružiti pomoć. Isto su tako vidjeli da katkad dođe helikopter, katkad neka vrsta (različite kvalitete, što je očito na prvi pogled) motornih sanjki, a spasioci bez opreme dolaze samo onda kad je pristup takav da nameće to rješenje.
No svako od tih rješenja ima cijenu, koje su svi skijaši itekako svjesni. Oni oprezni uvijek će imati policu osiguranja bez koje ne žele ni stati na skije, drugi će biti spremni platiti taj trošak ako ga bude, a uštedjeti ako ga ne bude; treća je opcija kombinacija u kojoj, naprimjer, službeni hotelski smještaj ili ski-pass uključuje policu osiguranja, najmanje za trošak koji znači prijevoz s mjesta nezgode u bolnicu.
Naravno da nemaju sve države na svijetu taj model. Međutim, ako se to ne želi, onda bi trebalo biti jasno zašto je netko tako odlučio i tako uskratio budućim unesrećenima moderne helikoptere i općenito svu drugu modernu, ali vrlo skupu pomoć, a mi smo se, kao, sveli na najveće srce i dušu na svijetu pripadnika HGSS-a.
Može se biti dobar gospodar
Zar može biti normalno pogodovati turistima koji bez ikakve opreme, često i s malom djecom, idu iz Makarske na Mosor tijekom ljeta, koji na daskama ili u malim čamcima-jedrilicama budu odneseni burom i po desetak kilometara? Zašto bi ih tražili deseci pripadnika HGSS-a, katkad danima i noćima, koji pri tome ostavljaju obitelji i riskiraju vlastiti život, često zbog neodgovarajuće opreme (koje i nema dovoljno)? K tome, slučajeva je sve više, a strani primjeri pokazuju da bi osiguravajuće kuće itekako bile zainteresirane uključiti se u npr. trošak pojedinačnih polica osiguranja (uz ulaznicu u nacionalne parkove, plovidbene dozvole…).
Što još moramo čekati da se država počne ponašati kao dobar gospodar, da počne načelno voditi računa ne samo o prihodima i rashodima nego i da sagleda koja su to područja zasad potpuno ili dijelom neoporeziva i u tom smislu nenaplativa za državu te da tako stvori prave temelje za ostvarivanje prihoda koji će općenito omogućiti smanjenje poreznih obveza a da se pritom ni u kojem smislu ne grozi funkcioniranje države?