Piše: Marko Starčević, odvjetničko društvo Bardek, Lisac, Mušec, Skoko
Direktiva 2018/822/EU, poznatija kao DAC-6, primjenjivat će se od 1. srpnja 2020. Hrvatska je uvodi izmjenama Zakona o administrativnoj suradnji u području poreza, koje bi trebale stupiti na snagu 1. siječnja 2020. Riječ je o razmjeni podataka među članicama EU koji bi mogli upućivati na izbjegavanje plaćanja poreza
Zamislite ovu situaciju: direktor ste hrvatskog društva koje je odlučilo kupiti i pripojiti društvo u Sloveniji čija je osnovna djelatnost vođenje hotela. Društvo ima jednu nekretninu – zgradu hotela i porezne gubitke akumulirane godinama lošeg poslovanja. Hrvatsko društvo namjerava nakon pripajanja zatvoriti hotel i zgradu prenamijeniti u dom za starije i nemoćne osobe. Ili ovu: fizička ste osoba, hrvatski porezni rezident. Prebacujete novac sa svojega bankovnog računa svojoj obitelji koja živi u Venezueli. Ta država nema obvezu automatske razmjene informacije o bankovnim računima s Hrvatskom.
U skladu s novim pravilima koja stupaju na snagu iduće godine, informacije o tim transakcijama vrlo će se vjerojatno morati dostaviti Poreznoj upravi jer upućuju na agresivna planiranja poreza kojima se izbjegava plaćanje poreza ili se zloporabljuju porezna pravila. Porezna tijela diljem svijeta nastoje onemogućiti ili umanjiti izbjegavanje plaćanja poreza i prijenos dobiti u zemlje s niskim poreznim opterećenjem i porezne oaze.
Rano upozorenje
Na razini Europske unije primjenom nekoliko direktiva postupno je zaživjela razmjena porezno važnih informacija između poreznih tijela država članica Europske unije. Direktivom 2011/16/EU i njezinim izmjenama ustrojena je međudržavna automatska razmjena porezno važnih informacija. Ti propisi uvedeni su u naš Zakon o administrativnoj suradnji u području poreza.
Najsvježija izmjena Direktive 2011/16/EU provedena je Direktivom 2018/822/EU (u daljnjem tekstu: Direktiva). Naziv koji se najčešće upotrebljava za tu direktivu jest DAC-6 (skraćenica za šestu Direktivu o administrativnoj suradnji; engl. sixth Directive on Administrative Cooperation). Ona donosi okvir prema kojem će osobe uključene u osmišljavanje i/ili provedbu transakcija koje bi se mogle upotrijebiti za agresivna porezna planiranja imati obvezu dostaviti relevantne informacije poreznim tijelima država članica Europske unije, a ona ih razmjenjivati s poreznim tijelima ostalih država članica.
Prve informacije razmijenit će se do 31. listopada 2020. Cilj razmjene informacija jest uspostava sustava ranog upozorenja – koristeći se pravodobnim informacijama o pojavi agresivnih poreznih planiranja država može žurno reagirati poreznim nadzorom ili izmjenom poreznih propisa. Želi se također odvratiti porezne obveznike od takve prakse u budućnosti. Važno je naglasiti da se Direktiva ne primjenjuje na PDV, carine i doprinose za obvezna osiguranja. U Hrvatskoj postoji Nacrt prijedloga izmjena Zakona o administrativnoj suradnji kojim će se uvesti Direktiva. Prijedlog je u saborskoj proceduri i predviđeno je da stupi na snagu 1. siječnja 2020. Iako domaći propis stupa na snagu i primjenjivat će se tek iduće godine, retroaktivno će se primjenjivati na aranžmane koji su provedeni ili koji su se počeli provoditi nakon 25. lipnja 2018.
O čemu se izvješćuje
Poreznoj upravi trebat će dostaviti podatke o prekograničnim aranžmanima koji sadržavaju barem jedno obilježje koje upozorava na rizik od izbjegavanja plaćanja poreza. Popis relevantnih obilježja sastavni je dio Direktive (Prilog V), a u domaćem propisu bit će navedena u Pravilniku koji će se donijeti naknadno. Vrijednost aranžmana nije važna: ako neki aranžman zadovoljava propisane kriterije, o njemu porezno tijelo treba biti obaviješteno bez obzira na iznos.
Da bi se smatrao prekograničnim aranžman se treba odnositi na nekoliko država članica ili na jednu državu članicu i treću zemlju, pri čemu je, među ostalim, dovoljno da je riječ o sudionicima koji nisu porezni rezidenti iste zemlje (npr. transakcija između hrvatskog i slovenskog društva). Definicija prekograničnog aranžmana zadovoljena je i u primjeru u kojem je hrvatski porezni obveznik sudionik aranžmana, a obavlja djelatnost u drugoj državi (npr. Italiji), čak i ako u toj zemlji nije osnovao stalnu poslovnu jedinicu (podružnicu). Ni Direktivom ni Zakonom ne definiraju se pojmovi 'aranžman' i 'porezna pogodnost', no smatramo da se mogu primijeniti definicije iz odredbi članka 5. a Zakona o porezu na dobit. Ondje se kao primjeri poreznih pogodnosti navode umanjenje porezne osnovice, izuzeća, oslobođenja i umanjenja porezne obveze, a pojam 'aranžman' obuhvaća bilo koju poslovnu transakciju, aktivnost, shemu, sporazum, obvezu ili događaj te se može sastojati od više mjera ili dijelova.
Prepoznavanje porezne koristi
Neki će aranžmani zbog svojih obilježja automatski biti 'kvalificirani' za izvješćivanje, a za neke će obveza izvješćivanja postojatijedino ako njihova obilježja zadovoljavaju ispitivanje osnovne koristi pri čemu može pomoći pitanje: bi li transakcija bila provedena kad se od nje ne bi očekivala porezna pogodnost? Dakle, trebat će zasebno analizirati okolnosti i specifičnosti svakog aranžmana/transakcije i procijeniti sadržava li barem jedno obilježje iz pravilnika (koji će se tek donijeti). Tu analizu trebat će provesti posrednik ili sâm porezni obveznik.
Međutim, zadatak neće biti nimalo jednostavan, osobito u početnom razdoblju primjene tog pravila. Naime, odredbe Direktive (posljedično i Zakona) s razlogom su nejasne kako bi se obuhvatilo što više transakcija, potencijalno agresivnih poreznih planiranja. Osobito bi u praksi problem moglo stvarati ispitivanje osnovne koristi, pa će katkad za istu transakciju jedni smatrati da podliježe izvješćivanju, a drugi da ne zadovoljava uvjete izvješćivanja. Ako među državama dođe do neujednačene primjene Direktive, moguće je da će njihova porezna tijela različito tumačiti propisana obilježja. Osim toga, predviđena je periodična procjena prikladnosti propisanih obilježja što znači da će se obilježja s vremenom mijenjati (zbog uočenih novih vrsta agresivnih aranžmana), a zatim će i ta nova obilježja trebati pravilno tumačiti i primijeniti. Dobra je vijest da su neki savjetnici razvili softver koji na temelju ubačenih podataka o transakciji/aranžmanu provodi analizu te daje informaciju zadovoljava li uvjete za prijavu prema pravilima Direktive i propisa svih država Europske unije.
Tko je obvezan izvijestiti
Zanimljivo je da će Poreznu upravu trebati izvijestiti o aranžmanu i prije nego što ga porezni obveznik uopće odluči provesti ili je počeo s radnjama potrebnima za njegovu provedbu. Naprimjer, ako posrednik poreznom obvezniku dostavi aranžman na raspolaganje radi njegove uporabe, posrednik treba obavijestiti Poreznu upravu u propisanom roku. Obveznici izvješćivanja ponajprije su osobe koje su aranžman osmislile, stavile na tržište, organizirale, stavile na raspolaganje ili sudjelovale u provedbi – u prijedlogu zakona te se osobe nazivaju posrednicima. Definicija posrednika prilično je široka: takvom se osobom smatra i svaka ona koja zna ili se očekuje da zna da je izravno ili neizravno pružila potporu, pomoć ili savjet u jednoj od navedenih faza.
Prirodno je da će u prvom redu porezni i financijski savjetnici biti osobe koje će biti obvezne izvješćivati o tome.
Međutim, nipošto nisu jedini – uz njih, ili umjesto njih, tu su računovođe, odvjetnici, revizori, financijske institucije i druge osobe koje zadovoljavaju definiciju posrednika. Dok je važno da posrednik bude povezan s Hrvatskom, odnosno Europskom unijom (npr. da u njima ima sjedište ili da je registriran u strukovnoj udruzi u Hrvatskoj/EU), aranžman će se morati prijaviti čak i ako se ne smanjuje porezni prihod neke zemlje EU (već je porezna pogodnost iskorištena izvan Unije). Ako postoji više posrednika, svaki od njih ima obvezu izvješćivanja, osim ako posjeduje dokaz da je tražene informacije već podnio drugi posrednik. Nije poznato što će se smatrati prihvatljivim dokazom.
Ugrožena prava?
Iako je primarna obveza izvješćivanja na posrednicima, u nekim će slučajevima porezni obveznici imati obvezu izvješćivanja, primjerice ako su transakciju osmislili sami, bez pomoći posrednika/savjetnika, ili ako se posrednik pozvao na obvezu čuvanja profesionalne tajne (npr. u skladu s odredbama Zakona o poreznom savjetništvu ili Zakona o odvjetništvu). Međutim, posrednik u tom slučaju treba obavijestiti ostale posrednike ili poreznog obveznika (ako ne postoje drugi posrednici) da je obveza izvješćivanja sad na njima. Posebno je pravilo propisano ako u istom aranžmanu sudjeluje više poreznih obveznika.
Važno je naglasiti da nakon što posrednik dostavi informacije o aranžmanu, ne znači da o tom aranžmanu ne treba više dostavljati informacije i da je porezni obveznik oslobođen obveze izvješćivanja. Štoviše, informacije o aranžmanu morat će jedanput na godinu dostavljati Poreznoj upravi dokle god ga primjenjuje (nije jasno koje će informacije trebati dostaviti).
Propisivanjem obveze izvješćivanja posrednike i porezne obveznike se stavlja u ulogu dojavljivača za porezno tijelo, pa se postavlja i pitanje je li to pravilo u suprotnosti s pravom uskrate informacija pri opasnosti od samookrivljavanja.
Premda samo rijetki mogu osporavati svrhu toga novog pravila, ono je novi administrativni teret, i to ne samo za savjetnike/posrednike već i za porezne obveznike. To će posebno osjetiti korporacije koje imaju mnogo prekograničnih transakcija i koje će trebati osmisliti sustav za procjenu transakcija te praćenje izvješćivanja o njima.