Piše: Stjepan Lović, odvjetnik, Odvjetničko društvo Grubišić & Lović & Lalić
Ugovori sklopljeni na dulje, pa i višegodišnje razdoblje, tzv. terminski ugovori, česti su u sektoru energetike, što je ovih mjeseci zbog ‘plinske krize‘ pogodilo mnoge tvrtke koje su takve ugovore imale, a koji se u velikom broju raskidaju zbog ‘izmijenjenih okolnosti‘. Mogu li se i kako ‘slabiji igrači‘ u tim okolnostima zaštititi?
U posljednje vrijeme svjedoci smo pojave prisiljavanja poslovnih subjekata na izmjenu ugovora koji su sklopljeni na višegodišnje razdoblje i pod uvjetima usuglašenima u trenutku sklapanja ugovora. Takvi ugovori u praksi se nazivaju ‘terminski ugovori‘. Nisu zakonom definirani, pa je teško točno odrediti njihov pojam i kvalifikaciju. Stoga za njihovo razumijevanje treba upotrijebiti primjere iz prakse, stajališta literature i pravno logičko zaključivanje.
Međutim, može se reći da su terminski ugovori takvi ugovori kojima se kupuje odnosno prodaje roba ili usluga određene količine, precizno su definirani, a koji se isporučuju u nekom budućem razdoblju uz cijenu dogovorenu u vrijeme zaključenja ugovora. Rizik promjene cijene na tržištu podjednak je za obje ugovorne strane. Takvi su ugovori uobičajeni na npr. tržištu električne energije, bankarskom i burzovnom tržištu, ali su primjenjivi i na svaki ugovor kojem je predmet robna razmjena. Njihov je cilj mogućnost dugogodišnjega poslovnog planiranja i pozicioniranja na tržištu prema unaprijed poznatim uvjetima. I ti ugovori kao i svi ostali ugovori ostaju na snazi dok god ugovorne stranke uredno izvršavaju svoje obveze.
Terminski ugovori, dakle, pružaju zaštitu od tržišne neizvjesnosti, međutim, mogu li se kupci osloniti na to kada je odredbama čl. 369., st. 1. Zakona o obveznim odnosima propisano da zbog izvanrednih okolnosti nastalih nakon sklapanja ugovora, a koje se nisu mogle predvidjeti u vrijeme sklapanja ugovora i ispunjenje obveze za jednu ugovornu stranu postalo je pretjerano otežano ili bi joj nanijelo pretjerano veliki gubitak, ona može zahtijevati da se ugovor izmijeni ili čak raskine. Zbog toga i upućujemo na aktualnu situaciju koja je izazvala veliku ogorčenost i upozorila na pravnu nesigurnost unatoč postojanju valjanih ugovora.
Kadija te tuži, kadija ti sudi
Tako je u javnost dospjela informacija da je Ina, nakon što je Vlada odlučila da sav domaći plin mora prodavati HEP-u, poduzetnicima koji su s njom imali potpisane ugovore o opskrbi počela slati dopise u kojima ih poziva da zbog ‘novonastalih okolnosti‘ moraju mijenjati ugovore, i to po deseterostruko većim cijenama. U toj obavijesti o ‘nastupu promijenjenih okolnosti‘ i pozivu na izmjenu ugovora Ina je navela da je 15. rujna 2022. na snagu stupila nova uredba o otklanjanju poremećaja na domaćem tržištu energije, prema kojoj je Ini kao proizvođaču domaćeg plina naloženo da sav tako proizvedeni plin u razdoblju od 15. rujna ove godine do 31. ožujka 2023. mora prodati HEP-u po fiksiranoj cijeni.
Osim toga, uredbom je definirano da se to odnosi i na plin koji je proizveden do 15. rujna, neovisno o tome je li opskrbljivač imao za te količine plina prije potpisan ugovor. ‘Slijedom toga, budući da je opskrbljivaču zabranjena prodaja cjelokupnog proizvedenog prirodnog plina i onog koji će biti proizveden tijekom trajanja uredbe pravnim subjektima različitim od HEP-a, ovim vas putem obavještavamo kako su, nakon sklapanja ugovora, nastupile izvanredne okolnosti, a koje se nisu mogle predvidjeti ili otkloniti ili spriječiti u vrijeme sklapanja ugovora, sve u smislu članka 370. Zakona o obveznim odnosima‘.
Dodatno je Ina navela i da joj je ispunjenje ugovorne obveze pod ovim okolnostima postalo ‘pretjerano otežano‘, odnosno to bi joj nanijelo pretjerano veliki gubitak jer bi u svrhu ispunjenja ugovora bila prisiljena i sama pribavljati prirodni plin u skladu s tržišnim uvjetima. Nigdje u toj izjavi nema dodatnih objašnjenja niti se Ina obazire na položaj druge ugovorne strane već samo postavlja ultimatum, ‘ili sklopi novi ugovor pod uvjetima koje mi odredimo ili ništa od usluge jer mi ugovor raskidamo s učinkom odmah‘.
Posljedica toga će za većinu biti odlazak u stečaj, a svakako vrlo otežano poslovanje. Međutim, je li sve baš tako?
Zakone treba dobro pročitati
Naime, temeljni propis hrvatskoga obveznog prava, Zakon o obveznim odnosima, najprije u čl. 369., st. 1. određuje da ako bi zbog izvanrednih okolnosti nastalih nakon sklapanja ugovora, a koje se nisu mogle predvidjeti u vrijeme sklapanja ugovora, ispunjenje obveze za jednu stranu ugovornu stranu postalo pretjerano otežano ili bi joj nanijelo pretjerani gubitak, ona može zahtijevati da se ugovor izmijeni ili čak i raskine (clausula rebus sic stantibus). U pravilu je riječ o takvom narušenju načela ekvivalentnosti međusobnih činidaba da se inzistiranje na dosljednom poštovanju načela Pacta sund servanda pokazuje nepravičnim.
S druge strane ako bi se strankama omogućilo da se kod svake izmjene okolnosti koja je dovela do toga da je ispunjenje ugovorne obveze postalo otežano ili je zbog tih okolnosti jedna strana izgubila interes za ugovor postave zahtjev za izmjenu ugovora ili njegov raskid, ugovorna disciplina bila bi ozbiljno narušena.
Međutim, stavak 2. spomenutog članka propisuje da izmjenu ili raskid ugovora ne može tražiti strana koja je bila dužna uzeti u obzir pri sklapanju ugovora te okolnosti ili ih je mogla izbjeći ili svladati. Tumačenje te odredbe u praksi izaziva velike dvojbe jer kako procijeniti koje je okolnosti određeni suugovoratelj mogao predvidjeti, a koje nije?
Važno je naglasiti da je Vlada donijela Uredbu o otklanjanju poremećaja na domaćem tržištu ponajprije u skladu s ovlastima iz čl. 26. Zakona o energiji, kojim je propisano da u slučaju poremećaja na domaćem tržištu zbog neočekivanog ili neprekidnog manjka energije, neposredne ugroženosti, neovisnosti i jedinstvenosti države te velikih prirodnih nepogoda ili tehnoloških katastrofa (krizne situacije), Vlada može propisati mjere taksativno navedene u st. 1. toga članka. Ali iz same uredbe vidljivo je da je donesena zbog ‘poremećaja na domaćem tržištu energije‘ bez navođenja razloga koji su izazvali taj poremećaj.
Također je čl. 120. Zakona o tržištu električne energije propisano da je u slučaju izvanredne situacije operator prijenosnog sustava i/ili operator distribucijskog sustava dužan postupiti u skladu s mjerama koje vlada propisuje uredbom kojom se uređuje slučaj neočekivanog ili neprekidnog manjka energije, neposredne ugroženosti, neovisnosti i jedinstvenosti države te velikih prirodnih nepogoda ili tehnoloških katastrofa (krizne situacije).
Već iz citiranih zakonskih odredbi jasno je propisana mogućnost da se vladinom uredbom može utjecati na ugovorne odnose, ali samo iz jasno naznačenih i izvanrednih razloga, i to samo privremeno, odnosno dok traju posljedice nastale zbog tih okolnosti. Treba naglasiti da je uredbom o otklanjanju poremećaja na domaćem tržištu propisano da su donesene mjere privremene i propisuju se za razdoblje od 1. listopada 2022. do 31. ožujka 2023. Iako je riječ o vladinoj uredbi, ipak zakonska rješenja imaju jaču pravnu snagu.
Sudovi i ‘izmijenjene okolnosti‘
S obzirom na činjenicu da zakonskim propisima nije taksativno navedeno što bi se moglo smatrati okolnostima koje bi za posljedicu imale izmjenu ili raskid ugovora, sudska je praksa različita i također ovisi o okolnostima u kojima se donosi. Tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci posl. br. Rev-1231/1992 od 2. rujna 1992. ne uvažava pad vrijednosti novca kao razlog prekida ugovora, a u predmetu br. Rev-2546/2016 od 5. svibnja 2020. inflatorna kretanja smatra ‘promijenjenim okolnostima‘ i razlogom prekida ugovora.
Vrhovni sud u odluci br. Rev-2521/1995-2 od 7. veljače 1996. također navodi: ‘Smatra se da je banka, dakle organizacija u čiju djelatnost spada i sklapanje ugovora o novčanom depozitu, u vrijeme sklapanja spornog ugovora bila dužna uzeti u obzir i mogućnost promjene politike kamatnih stopa koje su je dovele u nepovoljnu poslovnu situaciju.‘ Slijedom navedene prakse Vrhovnog suda, jasno je da sve promijenjene okolnosti sud mora utvrđivati uzimajući u obzir okolnosti svakoga konkretnog slučaja i da u tim slučajevima nema popularno rečeno ‘šprance‘.
Treba ipak reći da Opća uzanca za promet robom (NN 53/91, 35/05), točnije uzanca 56, navodi primjerice događaje zbog kojih se naročito mogu tražiti izmjena ili raskid ugovora: prirodni događaji, kao što su suša, poplava, potres; upravne mjere kao što su zabrana ili ograničenje uvoza ili izvoza i druga ograničenja prometa robom, promjena sustava cijena, promjena tarifa i propisanih cijena, promjena standarda; ekonomske pojave kao što su iznimno nagli i veliki pad ili skok cijena.
Međunarodna pravila
Pravila o raskidu i izmjeni ugovora zbog izmijenjenih okolnosti pronašla su svoje mjesto i u međunarodnim pravilima kojima se to pitanje nastojalo urediti na unificiran način. Tako pravila o promijenjenim okolnostima i njihovom utjecaju na ugovorne odnose sadrže Principles of International Commercial Contracts (Rome, 1994) (Načela UNIDROTA) i Načela Europskoga ugovornog prava (Landova načela) (PECEL). Unatoč pojedinim razlikama, ta pravila suštinski prihvaćaju jednaku koncepciju.
Oba teksta polaze od načela pacta sunt servanda određujući da su stranke vezane ugovorom unatoč tome što je njegovo ispunjenje postalo otežano, a mogućnost pozivanja na izmijenjene okolnosti predviđa se kao iznimka. U odnosu na intenzitet otežanosti ispunjenja Načela UNIDROIT govore o ‘fundamentalnoj povredi ravnoteže vrijednosti‘, a PECL u st. 2. čl. 6.111. dopunjuje definiciju preuzimajući terminologiju Codice civile, tj. precizirajući da je riječ o ‘iznimnoj otežanosti ispunjenja‘.
Iz navedenoga je vidljivo da se raskid ugovora zbog izmijenjenih okolnosti smatra iznimkom od pravila. Razlike između tih pravila postoje u njihovoj organizaciji i terminologiji, a suštinski počivaju na istoj koncepciji bliskoj klasičnom shvaćanju clausule rebus sic stantibus kao iznimci od načela pacta sunt servanda.
S obzirom na to da je clausula rebus sic stantibus prirodni sastojak svih dvostranoobveznih ugovora stranke njezinu primjenu mogu isključiti izričitom ugovornom odredbom, i to samo za pojedinačno specificirane okolnosti. Klauzula kojom bi se stranke odrekle prava na pozivanje na bilo koju promijenjenu okolnost ne bi imala pravne učinke.
Na snazi do odluke suda
Čl. 369., st. 5. i čl. 371. Zakona o obveznim odnosima jasno određuju da takvi ugovori ne prestaju samom izjavom o raskidu nego je potrebno da nadležni sud o izmjeni ili raskidu ugovora donese odluku, rukovodeći se pritom načelom savjesnosti i poštenja, vodeći računa osobito o svrsi ugovora, o podjeli rizika koja proizlazi iz ugovora ili zakona, o trajanju i djelovanju izvanrednih okolnosti te o interesima obiju strana.
Dakle, ako ugovorne strane po nastupu promijenjenih okolnosti sporazumno ne izmijene ugovor na način koji bi bio prihvatljiv za obje, pogođena strana svoje će pravo na izmjenu ili raskid ugovora moći ostvariti samo sudskim putem. Bilo koju od mogućnosti da odabere pogođena strana svoje pravo ostvarivat će postavljanjem konstitutivnoga tužbenog zahtjeva u parničnom postupku. Do donošenja odluke ugovor i dalje ostaje na snazi. Ako izrekne raskid ugovora, sud će na zahtjev druge strane obvezati stranu koja ga je zahtijevala da ovoj naknadi pravičan dio štete koju trpi zbog toga.
To rješenje o pravičnoj, a ne potpunoj šteti, izraz je težnje zakonodavca da stranke podijele rizik promijenjenih okolnosti. U skladu s čl. 371. Zakona o obveznim odnosima sud će se kod izmjene ugovora rukovoditi načelom savjesnosti i poštenja, vodeći računa osobito o svrsi ugovora, o podjeli rizika koja proizlazi iz ugovora ili zakona, o trajanju i djelovanju izvanrednih okolnosti te o interesima obiju strana.
Pravo na raskid ugovora pogođena strana neće moći ostvariti, no druga strana može ‘ponuditi ili pristati‘ na to da se neke ugovorne odredbe izmijene, i to tako da se takve odredbe ‘pravično izmijene‘, dakle ne da to jednostrano odredi jedna ugovorna stranka. Međutim, čak i ako se promijene okolnosti nakon sklapanja ugovora koje se mogu smatrati izvanrednima i nepredvidljivima u trenutku sklapanja ugovora, to neće biti dovoljno za sudski raskid ugovora. Naime, potrebno je da takva promjena okolnosti rezultira time da je ispunjenje ugovorne obveze jednoj strani postalo ‘pretjerano otežano ili bi joj nanijelo pretjerano velik gubitak‘.