Za sada nema ni govora o dovođenju u pitanje Zakona o gradnji i njegove odredbe koja ovlašćuje općine i gradove na donošenje odluka o zabrani gradnje iako je Visoki upravni sud nedavno ukinio jednu takvu općinsku odluku. Sličnih presuda bilo je i prije. No, pravna država morala bi reagirati
Visoki upravni sud donio je presudu kojom je ukinuo jednu općinsku odluku kojom je propisana zabrana građevinskih radova, sve pozivom na Zakon o gradnji. Inače, riječ je o zakonskom članku koji je već jako dugo trn u oku svim građevinarima, a koji u praksi omogućava čelnicima u jedinicama lokalne samouprave status 'šerifa', a birače ili glasače stavlja u položaj nekritičkog pritiska na vlastita tijela pozivom na u pravilu samo populističke teze u stilu 'neće nama investitori usred ljeta svojim strojevima i bukom tjerati turiste koji ljetuju u našim apartmanima'.
Temeljem tog članka gotovo sve jedinice lokalne samouprave, manje ili više vješto, prepisuju od onih koji su prvi počeli donositi te odluke. Cijelo to vrijeme, formalno na različitim adresama i preko različitih nositelja, ali uvijek u interesu i na poticaj graditeljskog sektora, traje borba da se pravni okvir i praksa bitno promijene, drugim riječima da se pravni okvir prilagodi onome koji postoji na Zapadu, npr. i u članicama EU kao što su Njemačka i Italija.
Na takvom temelju mediji su prikazali odluku Visokoga upravnog suda RH kao revolucionarnu, a predstavnik tužitelja (Udruga graditelja i investitora Istre – UGRIS) najavio je da će biti donesen još čitav niz odluka protiv jedinica lokalne samouprave u Istri, slijede odštetni zahtjevi koje će te jedinice lokalne samouprave morati platiti, zapravo sve djeluje gotovo idilično. Problem je samo u tome što je stvarno stanje potpuno drukčije.
Puko upozorenje
Kao prvo, u RH je nadležnost glede neustavnih zakona i nezakonitih podzakonskih akata podijeljena između Ustavnog suda RH (za zakone) i Visokoga upravnog suda RH (za podzakonske akte). U ovom slučaju uopće nije riječ o zakonu, nego o samo jednoj jedinici lokalne samouprave i samo njezinoj odluci o zabrani gradnje.
Kao drugo, presuda je donesena i to je u njoj jasno napisano, samo zato što je, jednostavno, prekoračena granica glede zabrane koju je propisao Zakon o gradnji i predstavničko tijelo te jedinica već sada može ispraviti svoj propust i tako problem minimizirati i za sada nema ni govora o dovođenju u pitanje Zakona o gradnji i njegove odredbe koja ovlašćuje općine i gradove na donošenje odluka o zabrani gradnje.
Kao treće, apsolutno nije riječ o nečemu što se pojavilo ili presudilo prvi put, poznato je iz medija da je npr. Općina Vir donijela svoj podzakonski akt potpuno nezakonito (za tekuću, umjesto za sljedeću godinu) i pri tome nije bila jedina. Naravno da su za to znale i županija i mjerodavno ministarstvo, ali su se ograničili na postupanje u konkretnim spisima, umjesto da prepoznaju širi problem i prema potrebi pristupe radnjama na promjeni pravnog okvira.
Dakle, presuda postoji i mogu se očekivati i daljnje presude ako su predstavnička tijela općina i gradova loše prepisivala. Sada su upozorena, može se očekivati da ili nitko neće odgovarati ili će to biti netko bez političke snage i moći, ako i bude tako vjerojatno će dobiti neko slično radno mjesto jer nije isticao da je bio pod pritiskom načelnika ili gradonačelnika koji populistički sluša vox populi kada nije riječ o nekom ispolitiziranom pitanju. I, barem ako se gleda učinak presude sam po sebi, ništa se bitno neće dogoditi.
A evo što bi se moralo dogoditi u svakoj pravnoj državi, svakoj državi koja stvarno drži do poduzetnika koji joj pune proračun, poduzetnika koji joj rješavaju zaposlenost, poduzetnika koji na svoj trošak i rizik rade ono za što političar primaju plaću.
Traženje odgovornosti
Kao prvo, resorno ministarstvo, i bez tuđeg poticaja, mora pratiti provedbu svih zakona iz svoje nadležnosti, što znači i općinske i gradske zabrane gradnje. To znači obavijestiti javnost o prigovorima nebrojenih graditelja i svojem stajelištu o tome. To znači i suradnju s Hrvatskom gospodarskom komorom, čiji su čelnici i te kako upoznati s problemom, posebno potpredsjednica koja dolazi iz te struke. Upoznat je i ministar financija, od kojega je traženo neka nekako kompenzira gubitke, prema uzoru na neka slična rješenja (npr. u vezi s COVID-19).
Kao drugo, treba već jednom maksimalno javno i jasno staviti argumente pro et contra zabrana na stol i usporediti hrvatsko i strana rješenja. Zašto je npr. kod nas jedini kriterij vrsta radova, kada zapravo smetaju samo buka i prašina, a i jedno i drugo se daju bitno umanjiti, često ispod razine drugih potpuno dopuštenih djelatnosti.
Zar nije apsurd da teški kamion nesmetano dovozi materijal na gradilište na kojemu se ne smije raditi, zar nije apsurd da se npr. u Kanadi gradilište ogradi šatorom i na vanjskim se temperaturama od -20 Celzijevih stupnjeva gradi bez problema i bez prašine za prostor izvan šatora, a kod nas je to u pravilu zabranjeno.
Naravno, najveći apsurd i s jedne strane najveća ugroza Ustava RH i tamo propisane jednakosti pred zakonom je što se država 'pobrinula' da jedinice lokalne samouprave njoj ne mogu propisati nikakva ograničenja, slijedom čega je vrlo realna slika zatvorenih gradilišta nekoliko vikendica ili stambenih ili poslovnih ili mješovitih zgrada na kojima se ne smije raditi, a sve u neposrednom susjedstvu npr. tunela koji grade Hrvatske ceste – gdje nije bitno smeta li buka turistima i sl.
Kao treće, posebno ako se ništa ne promijeni, kada ćemo napokon početi tražiti odgovornost ne samo za učinjeno, nego i za propušteno, baš onako kako je to oduvijek u tzv. privatnom sektoru?