Iako je rok za ulazak u vlasništvo sportskog objekta istekao prije dvadeset pet godina, veliki hrvatski grad pokušao se direktno upisati kao vlasnik tek nedavno. Zemljišnoknjižni sud to mu je odobrio, a na prigovor kluba, koji je vlasnik postao na temelju zakona, nije se očitovao godinu dana
Opće je poznato da je već prije više od 20 godina, točnije 1994. novelom tadašnjeg Zakona o športu propisan postupak prijelaza iz društvenog vlasništva sportskih objekata u vlasništvo gradova i općina, županija i Republike Hrvatske. Zatim se dogodila promjena u sljedećoj godini (1995.), ali bit je ostala ista – gradovi i općine dobili su mogućnost (ne i obvezu) preuzeti pravo vlasništva nad sportskim objektima, uz obvezu brinuti se kao vlasnik tih objekata da sportašima bude bolje i uz obvezu platiti sve obveze koje su teretile objekte.
S jedne strane to je djelovalo (pomalo) kao protustavno, jer je Ustav iz 1990. zabranio oduzimanje bez naknade tržišne vrijednosti, ali ipak nije bilo, iz vrlo jednostavnog razloga što je bila riječ o društvenom vlasništvu, dakle nevlasništvu, pa se u određenom smislu i nije imalo što oduzeti. Svaki grad i svaka općina su, dakle, prije više od 20 godina imali mogućnost donijeti odluku prema kojoj bi određeni sportski objekt bio preuzet u općinsko odnosno gradsko vlasništvo. Iako je bez temeljitog istraživanja teško biti decidiran, upitno je koliko su gradovi i općine kao vlasnici udovoljili svojim obvezama (posebno ako je na njima uslijedila pretvorba – preoblikovanje sportskoga kluba).
Propuštena prilika
Tako je jedan veliki hrvatski grad (Split) preuzeo čitav niz sportskih objekata, ali ne i rukometni stadion, praktično u centru grada. Moguće je samo nagađati zašto je to bilo tako (od nemara pa do nečije namjere), ali zakonske odredbe su više nego jasne i grad je propustio rok, a time propustio i postati vlasnik, a imao je i ima dovoljno prostora za traženje odgovornih za taj propust, kao i za inicijativu prema zakonodavcu da se promijeni postojeći pravni okvir. Osim toga, nije se ni ponašao kao vlasnik (to znači npr. tražiti najamninu ili rješavati zahtjeve za oslobođenje od nje).
Budući da Grad nije preuzeo vlasništvo nad rukometnim stadionom, prema zakonu je on pripao klubu. Zakon o športu naime kaže: 'Športski objekti i druge nekretnine za koje ne budu donesene odluke o preuzimanju u vlasništvo na temelju članka 88., 88a., 88b. i 88c. ovoga Zakona, prelaze u vlasništvo športske organizacije ili udruge koja je imala pravo korištenja tih objekata i nekretnina, ili je njen pravni sljednik.'
Naknadna pamet
Ali, četvrt stoljeća poslije pojavila se 'naknadna pamet'. Konkretno, Grad se obratio zemljišnoknjižnom sudu i zatražio da bude upisan kao vlasnik, pozivajući se na zakon iz 1995. koji nije na snazi od 1996. godine. Da stvar bude još nevjerojatnija, isti taj sud, koji je slične zahtjeve protiv druga dva kluba uredno i s punim pravom odbio, ovaj je zahtjev usvojio i to na način da se u rješenju (koje nije donio sudac nego ovlašteni referent) iz prosinca 2019. poziva na pojedine akte iz 2017. i 2018. godine, ali ne i na onaj jedini koji zakon traži – odluku o preuzimanju donesenu u zakonskom roku. Međutim, prigovor sportskoga kluba čeka već praktično godinu dana na odluku (koju mora donijeti sudac), makar je uvođenje tog novoga pravnog lijeka svojedobno objašnjeno baš brzinom u rješavanju.
Da stvari budu još jasnije, treba ukazati na to da se u praksi sličan modus operandi (pokušaj da se u izvanparničnom postupku koji ni po čemu nije 'opremljen' potrebnim instrumentima za sporne situacije rješavaju baš takve situacije) događao i glede utvrđivanja granica pomorskog dobra i sudovi su vrlo brzo (s punim pravom) nametnuli stajalište prema kojemu je za takav postupak nužna parnica i sudska presuda u parnici jedini je pravni put, nikako ne prijedlog za uknjižbu uz tvrdnju da je vlasništvo stečeno ex lege. Dakle, slijedi vjerojatno i prava parnica. Da stvari budu još gore, postupanje suda je razvidno iz zemljišne knjige (makar odluka nije pravomoćna) pa to za posljedicu ima manipulacije zakupnika prostora na stadionu koji su jedini izvor 'preživljavanja' sportskoga kluba.
Nepotrebni troškovi
Svi kojima je posao boraviti na sudovima i oko sudova znaju da je, za razliku od stranih praksi, jako velika rijetkost da državno odvjetništvo tijekom bilo kojeg postupka promijeni stajalište. To onda znači i da se ide na ulaganje pravnog lijeka, iako je tijek postupka pokazao da to ne bi trebalo raditi. Teško je precizno detektirati uzroke takvog stanja, vjerojatno je riječ o kombinaciji tvrdoglavosti i straha od povezivanja s optužbom da se nekome pogodovalo.
U svakom slučaju, stvaraju se, potpuno nekritično, nepotrebne obveze (ne samo odvjetničke nego i pristojbene), koje u konačnici snose porezni obveznici koji u postupku ni ne sudjeluju, samo ga plaćaju. Vjerujemo da je došlo vrijeme da se i na tom planu započnu postavljati pitanja o odgovornosti. U tom bi se slučaju u postupke kretalo kada je to stvarno potrebno, a posljedica bi bila i manje odluka koje će viši sud mijenjati. Sigurno bi se i manje 'miješale kruške i jabuke', jer za sada se dobar rad prečesto brani visokim postotkom uspješnih optuženja temeljenih na nagodbama jer druga strana svjesno prihvaća krivnju radije nego da na sudovima provede desetak i više godina sudovanja.