Javnost su nedavno zgrozili podaci o najlošijim gruntovnicama u državi i tome koliko se dugo čekaju rješenja predmeta. Zaista, podaci izgledaju loše, ali nepravedno se stvorio dojam da referent sjedi nad jednim spisom danima, mjesecima... Nitko nije pokušao istražiti gdje su pogreške ljudi, a gdje sustava, pa ni odvojiti one koji rade dobro od neradnika
Prošlog su tjedna hrvatski mediji posvetili velik prostor izvješću Ministarstva pravosuđa i uprave o navodnom kaosu u gruntovnicama koji je nastao u drugom tromjesečju tekuće godine. U njemu se navodi niz konkretnih podataka: primjerice, da je najlošija gruntovnica u Pagu, kojoj trebaju 162 dana da riješi jedan predmet; slijede Gračac sa 148 dana, Supetar sa 104 dana, Vinkovci s 99 dana itd. Nekako je stidljivo na kraju dan podatak da je prosječno vrijeme rješavanja zemljišnoknjižnih spisa u drugom tromjesečju tekuće godine bilo 23 dana.
Dao sam si malo truda i pokušao provesti malu anketu iz koje je proizišlo da se u Gračacu, ako ondje rade npr. tri zemljišnoknjižna referenta, u godinu dana riješi otprilike šest zemljišnoknjižnih spisa (ako su dva referenta, onda četiri itd.). To dalje znači da jedan referent za jedan zemljišnoknjižni spis potroši (s obzirom na osmosatni radni dan) više od tisuću sati!
Uzgred budi rečeno, to se radi za naplaćenu pristojbu od 250 kuna (ili pola od tog iznosa ako je prijedlog digitalan). Doista malo plaćeni referent (neovlašteni ne može postići mjesečnu neto plaću od 4500 kuna, a ovlašteni 5500 kuna) u međuvremenu primi bruto plaću od najmanje 40.000 kuna za pet mjeseci.
Nisu isti ni ljudi ni predmeti
Kad se na mrežnim stranicama zatraže dodatni podaci, vidi se da se u Gračacu zemljišnoknjižnim predmetima bave tri osobe: jedna sutkinja, jedna voditeljica zemljišnika i jedan ovlašteni referent. Međutim, sutkinja se bavi i parnicama u Gospiću, dakle nije cijelo vrijeme u zemljišniku.
Međutim, je li istina da neki referent osam sati dnevno (puta toliko dana) sjedi nad jednim predmetom dok ga ne riješi i istodobno ne radi ništa drugo? Istina je da taj isti referent tijekom tog vremena prima i rješava i druge spise, ako ih ima i ako su prikladni da ih se riješi. I možda ono najvažnije: mnogi spisi nisu prikladni za rješavanje zato što je nužno prije toga riješiti spise zbog kojih postoji starija (a rješava se prema starosti i apsolutnu prednost, čak i ako su isprave identične, ima raniji prijedlog za uknjižbu) tzv. plomba (znak postojanja).
Među tim kočnicama mnogo je uloženih prigovora koji se rješavaju na istome zemljišnoknjižnom sudu, a koji su uloženi prije pet ili šest godina. Vrijedilo bi ispitati zašto je tako (ali unutar sustava, ne s pomoću medija). Vrijedilo bi provjeriti i koji je to razlog nepostojanja jasnog razlikovanja opterećenja zemljišnoknjižnoga referenta koji za rad dobije npr. provedbu ugovora o darovanju uredno uknjižene nekretnine (za što treba utrošiti šezdesetak minuta rada) i uknjižbe – provedbe elaborata o etažiranju stambene zgrade, što može biti posao koji se ne završi ni u tri radna dana. Vrijedilo bi provjeriti i zašto nije osigurano (ako nije, a tako se čini s obzirom na sve navedeno) da, ako je spriječen onaj tko treba riješiti prigovor, a nema drugoga na istom sudu (što će biti slučaj u manjim sudovima), to riješi netko na drugom sudu, da svaki višak zaprimljenih spisa (posebno jednostavnih) iznad propisanih šest kao dnevne norme za referente bude odmah digitalno proslijeđen onamo gdje će biti riješen isti dan.
Napokon, trebalo bi razlučiti ono što je već odavno jasno: trebalo bi razlikovati (imenom i prezimenom) one koji dobro rade svoj posao (pa bi ih, kako bi se na njemu zadržali, trebalo i nagraditi) i one koji svoj posao ne rade, koji neradom ili lošim radom krše sva moguća pravila postupka. Vidio sam vlastitim očima zemljišnoknjižno rješenje o uknjižbi etažnog vlasništva na polovici hodnika bez potvrde o samostalnosti takve uporabne cjeline, vidio sam uknjižbe pisane sredstvom koje se može brisati… Takvi se slučajevi skrivaju iza statistike koja je, svi znaju, često samo točan zbroj podataka, što ne znači da su točni i zaključci.
Rješenja su nadohvat ruke
Vratimo li se na izvješće, zar ne bi bilo lijepo naglasiti, posebno kad je riječ o najlošijim i najboljim primjerima, koliki je prosjek po referentu, jer niti je broj spisa po sudu isti ili sličan, broj referenata još manje? Važno je također koliko je izostanaka, koliko je spisa prebačeno od loših dobrima. Napokon, budući da je općepoznato da postoje i sudovi, pa i žalbeni, u kojima je teško postići normu bez krivnje sudaca, zašto (jer sve se to obavlja izvanraspravno) iskusni suci, uključujući i one u godini u kojoj navršavaju sedamdesetu, ne bi, za početak, pomogli barem u rješavanju zaostalih prigovora?
Za nekoga tko je gotovo sigurno u dugoj karijeri radio u svim granama prava neprihvatljiva je izlika ili isprika: 'Ja se time ne bavim.' Ako je potrebno dodatno se (ponovno) educirati, i to je bolje nego status quo. Ako djeluje neprovedivo, zar ne bi bio moguć pokusni projekt na nekom od najlošijih zemljišnoknjižnih sudova, pri čemu je potrebna prilagodba pravnog okvira doista jednostavna i brzo izvediva?