Od dječje sobe do javne scene: Tko štiti maloljetne kreatore sadržaja?

Društvene mreže više nisu samo prostor zabave – one su postale glavna pozornica na kojoj djeca i mladi oblikuju svoj identitet, traže priznanje i grade prve 'karijere'. Influenceri su im uzori, a snimanje videa i uređivanje sadržaja postaju dio svakodnevice već od osnovne škole. U tom kontekstu, sve češće svjedočimo pojavi maloljetnih influensera – djece koja, uz pomoć roditelja ili agencija, objavljuju sadržaj za širu publiku i nerijetko surađuju s brendovima. Jedan takav primjer je i četrnaestogodišnja Ana, najmlađa članica Crew-a, tima domaćih kreatora, koja objavljuje GRWM i try-on haul videe, uz aktivnu podršku svoje obitelji.

Naizgled inspirativna priča o mladoj osobi otvara niz važnih pitanja. Je li ovakva izloženost primjer potpore djetetovoj kreativnosti ili oblik komercijalizacije djetinjstva? Koja su etička i pravna ograničenja kada govorimo o djeci u digitalnom prostoru?

- U našem timu okupljamo talentirane kreatore različitih dobnih skupina, pri čemu poseban fokus stavljamo na sigurnost, primjerenost sadržaja i profesionalni razvoj svakog člana. Kod angažmana maloljetnih kreatora, svi projekti provode se isključivo uz prethodnu suglasnost i aktivno sudjelovanje roditelja ili zakonskih skrbnika, u skladu s važećim zakonodavstvom i dobrom praksom industrije. Važno je istaknuti da su mlađi kreatori već dulje vrijeme legitimno prisutni u influencer marketingu globalno, kao i kod nas, posebno u segmentima namijenjenima mlađoj publici gdje prirodno postoji interes i relevantnost za takav oblik komunikacije – službena je  izjava Crew Medije na ovu temu.

U nastavku pročitajte što kaže  Ured pravobranitelja za djecu na ovu temu, što kaže zakon, te kako zaštititi djecu u vremenu u kojem je granica između igre i posla sve tanja.

Zakonodavstvo još u prilagodbi na trendove

Kontaktirali smo Ured pravobranitelja za djecu. Objašnjavaju da u Republici Hrvatskoj ne postoji poseban propis koji bi regulirao isključivo ovo područje, međutim unutar postojećih propisa (Zakona o radu, Obiteljskog zakona, Pravilnika o zaštiti maloljetnika u elektroničkim medijima, itd.) postoje odredbe koje reguliraju zaštitu djece. Činjenica jest da se međunarodno i nacionalno zakonodavstvo još usklađuju i prilagođavaju s  obzirom na brze promjene i trendove u digitalnom okruženju, stoga se očekuje unaprjeđenje zakonske regulative u ovom području.

UN-ovom Konvencijom o pravima djeteta priznaje se pravo djeteta na zaštitu od ekonomskog, odnosno gospodarskog iskorištavanja i obavljanja bilo kakvog posla koji može ometati djetetovo obrazovanje, biti opasan za djetetovo zdravlje ili fizički, mentalni, duhovni ili socijalni razvoj.

- Prema Zakonu o radu, dijete i maloljetnik koji pohađaju obvezno osnovno obrazovanje smiju, samo uz prethodno odobrenje tijela nadležnog za poslove socijalne skrbi, uz naplatu sudjelovati u aktivnostima snimanja filmova, oglašavanja, pripremanja i izvođenja umjetničkih, scenskih ili sličnih kulturnih djela te sportskih natjecanja, na način i u opsegu koji ne ugrožava njihovo zdravlje, sigurnost, ćudoređe, školovanje ili razvoj. Takvo sudjelovanje moguće je samo uz prethodno odobrenje za sudjelovanje maloljetnika u tim aktivnostima koje izdaje tijelo nadležno za poslove socijalne skrbi (HZSR) na temelju zahtjeva zakonskog zastupnika djeteta i maloljetnika, a primjerak istoga dostavlja i tijelu nadležnom za poslove inspekcije rada. Inspektori rada DIRH-a obavljaju nadzor nad provedbom odredbi Zakona o radu o naplatnom sudjelovanju djece i maloljetnika koji pohađaju obvezno osnovno obrazovanje u navedenim aktivnostima – stoji u odgovoru Ureda pravobranitelja za djecu.

Međutim, za razliku od naplatnog sudjelovanja djece u navedenim aktivnostima, za postupanje u slučajevima nenaplatnog sudjelovanja djece, kao što je, primjerice, objava različitih medijskih sadržaja na društvenim mrežama, nije propisan nadzor niti obveza ishođenja odobrenja nadležnog tijela. Zaštita interesa i dobrobiti djeteta pritom u potpunosti ovisi o senzibiliziranosti sudionika i o roditeljskoj spremnosti da zaštite interese djeteta, te iz Ureda smatraju da to nije dovoljno.

Drugim riječima, nedostaju jasna pravila o sudjelovanju djece u navedenim aktivnostima, kako uz naplatu, tako i bez naplate. Proteklih godina više puta su iz Ureda upozoravali nadležna ministarstva, Vladu RH i Hrvatski sabor na nereguliranost ovog područja dječjih aktivnosti i preporučivali iznalaženje cjelovitog rješenja. Prema Obiteljskom zakonu, koji je stupio na snagu 1. studenoga 2015., ministar nadležan za poslove obitelji i socijalne politike bio je dužan, u roku od tri mjeseca od stupanja na snagu zakona, donijeti provedbeni propis kojim će urediti ovo područje dječjih aktivnosti, uz suglasnost ministra nadležnog za kulturu, ministra nadležnog za zdravstvo i ministra nadležnog za obrazovanje. Nažalost, taj propis još nije donesen, stoga se očekuje da nadležno Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike bez odgađanja donese provedbeni propis kojim će urediti sudjelovanje djece u umjetničkim, audiovizualnim, promidžbenim, sportskim i sličnim aktivnostima, neovisno o tome je li riječ o naplatnom ili nenaplatnom sudjelovanju.

Iz Ureda su spomenuli i Pravilnik o zaštiti maloljetnika u elektroničkim medijima, koji propisuje tehničke mjere i način postupanja pružatelja audiovizualnih medijskih usluga i medijskih usluga radija, pružatelja elektroničkih publikacija i pružatelja platformi za razmjenu videozapisa u slučajevima objavljivanja medijskih sadržaja koji mogu ozbiljno naštetiti fizičkom, mentalnom ili moralnom razvoju maloljetnika ili za koje je vjerojatno da bi mogli naštetiti fizičkom, mentalnom ili moralnom razvoju maloljetnika.

- Postoji veliki prostor za poboljšanje zakonodavnog okvira u ovom području, ali i postupanja u praksi i preventivnih aktivnosti. Naš Ured svjedoči brojnim primjerima u kojima influenceri potiču djecu na različita ponašanja neprimjerena njihovoj dobi i zrelosti. Istovremeno nam i sama djeca govore o sadržajima koje kreiraju. Svjesni brojnih rizika ovakvih ponašanja, smatramo važnim raditi puno više na prevenciji kroz edukacije kako djece, tako i roditelja, ali i influencera. Svatko tko ima informaciju o izloženosti djece rizicima oglašavanja te sumnja u kršenje dječjih prava ima odgovornost prijaviti slučaj nadležnim tijelima – rekli su iz Ureda.

Što se tiče zaštite djece gledatelja od nerealnih očekivanja, pritiska uspoređivanja i prikrivene reklame, govore da je potrebno uzeti u obzir da se dječje sposobnosti kritičkog vrednovanja i razumijevanja nekog sadržaja povećavaju tijekom njihovog odrastanja i razvoja. Budući da je dječja percepcija često različita od percepcije odraslih, od odraslih se očekuje da djetetu objasne značenje i smisao određenog sadržaja (poput videa koji influenceri snimaju u svrhu samopromocije, zarade i/ili reklame, namještenih kadrova s nerealnim prikazom stvarnosti i sl.) na način primjeren za njegovu dob i zrelost, te da zajedno nakon čitanja, slušanja ili gledanja takvog sadržaja razgovaraju o njemu i iz njega izvuku odgovarajuću pouku.

- Na kraju želimo istaknuti da u svim postupanjima s djecom prednost treba dati najboljem interesu djeteta. Stoga bilo kakva aktivnost koja uključuje djecu mora biti organizirana na način da se zaštite njihova prava i interesi, uvažavaju njihove potrebe, da se s njima postupa na način primjeren njihovoj dobi i zrelosti, da se pritom poduzmu sve potrebne mjere zaštite sigurnosti i zdravlja djece, uključujući mentalno zdravlje, te da se spriječi svaka mogućnost zlouporabe djece - zaključili su iz Ureda pravobranitelja za djecu.

Potrebna stroža regulacija, ali ne i apsolutna zabrana

Za Lider je komentar dala i Katarina Šavuk Leko, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Hrabar i Partneri čiji poslovni angažman ponajviše uključuje područja građanskog te obiteljskog prava. Smatra da ne treba na prvu stavljati negativan predznak ispred pojma maloljetnih influencera, ali da je potrebna iznimno stroga kontrola u tom dijelu (što roditelja, što institucija).

- Definitivno ne bih rekla kako u tom području postoje jasni zakonski propisi ili smjernice. Zakonodavne promjene su načelno spore i ne idu u korak s razvojem tehnologije i društvenih mreža pa samim time i glede sudjelovanja maloljetnika u digitalnom marketingu i influencerskim aktivnostima – rekla je Šavuk Leko.

Objašnjava da u hrvatskom zakonodavstvu postoji regulativa glede zapošljavanja maloljetnika, međutim usko tumačeći zakonske propise (prvenstveno ovdje misleći na Zakon o radu), isto se odnosi na formalno zapošljavanje maloljetnika temeljem ugovora o radu, što kod digitalnog marketinga i influencerskih aktivnosti većinom nije slučaj.

- Ipak sam mišljenja kako bi se zakonski propisi u tom dijelu trebali tumačiti teleološki, odnosno sukladno njihovom cilju koji je zakonodavac imao na umu te pod kategoriju rada maloljetnika svrstati i digitalni marketing i influencerske i slične aktivnosti. Naš Zakon o radu načelno propisuje zabranu rada maloljetnika koji pohađaju obvezno osnovno obrazovanje, uz pojedine iznimke i ograničenja – rekla je Šavuk Leko.

Odvjetnica objašnjava da dijete koje pohađa obvezno osnovno obrazovanje smije, samo uz prethodno odobrenje tijela nadležnog za poslove socijalne skrbi, uz naplatu sudjelovati u aktivnostima snimanja filmova, oglašavanja, pripremanja i izvođenja umjetničkih, scenskih ili sličnih kulturnih djela te sportskih natjecanja, na način i u opsegu koji ne ugrožava njihovo zdravlje, sigurnost, ćudoređe, školovanje ili razvoj. Ponovno, tumačeći zakon teleološki, pod navedenu kategoriju mogli bi se svrstati digitalni marketing i influencerske aktivnosti. Drugim riječima, ukoliko se za navedeni rad prima nekakva naknada (što je slučaj primjerice kod suradnje s raznim brendovima radi promidžbe), prethodno odobrenje Hrvatskog zavoda zavoda za socijalni rad je obavezno.

Sam Pravilnik dalje maloljetnicima zabranjuje obavljanje poslova u kockarnicama, salonima za igre na sreću, disko klubovima, noćnim barovima i noćnim klubovima, kao i na drugim poslovima koji bi mogli ugroziti njihovo ćudoređe.

- Nije definirano što znači pojam poslova koji bi mogli ugroziti ćudoređe. Može li se pod taj pojam svrstati i digitalni marketing, odnosno influencerske aktivnosti ovisi ponajprije o vrsti contenta (sadržaja) koji se objavljuje – rekla je Šavuk Leko.

Vjeruje i da treba razmotriti potencijalne zabrane i strože regulacije za sudjelovanje maloljetnika u sadržajima s komercijalnim potencijalom.

- Prvenstveno ovdje mislim na strožu regulaciju, a ne apsolutnu zabranu. U većini slučajeva moj odgovor na pitanja ovakvog tipa jest da je naša regulativa dobra, ali da se problem javlja u adekvatnoj i sustavnoj primjeni propisa. Kod pitanja sudjelovanja maloljetnika u sadržajima s komercijalnim potencijalom bih rekla da postoji u jednom dijelu pravna praznina i na području regulative – rekla je.

Često se postavlja pitanje kako zaštititi djecu  koja gledaju ovakve sadržaje  od nerealnih očekivanja, pritiska uspoređivanja i prikrivene reklame koju često ni ne prepoznaju?

- Ovo možda nije pravno pitanje i nije primarna odgovornost zakonodavca, već roditelja, ostalih skrbnika te institucija koje dolaze u doticaj s djecom. I nama odraslima se događa da smo nesvjesno „influensani“ kroz prikrivene reklame, da se na neki način uspoređujemo s osobama koje vidimo na društvenim mrežama, a kako ne djeci. Ponavljam, ovdje do izražaja dolaze roditeljske kompetencije, sposobnost i odgovornost roditelja da dijete upozore na opasnosti koje društvene mreže mogu donijeti, na odgovornu uporabu istih, kao i na činjenicu da se u pravilu na društvenim mrežama prikazuje 'uljepšana stvarnost'. Već spomenuti Zakon o elektroničkim medijima u članku 96. djelomično propisuje zaštitu maloljetnika koji gledaju spomenute sadržaje, namećući pružateljima usluga platformi za razmjenu videozapisa koji su u nadležnosti Republike Hrvatske poduzimanje odgovarajućih mjere u pogledu zaštite – objašnjava Šavuk Leko.

Također, objašnjava i kako se definira granica između izražavanja kreativnosti i nesvjesne komercijalizacije djeteta.

- Ovdje bih također istaknula svojevrsni polaritet i u pravnoj regulativi koja s jedne strane djetetu jamči pravo na privatnost, a s druge strane slobodu izražavanja. Na ovakvo pitanje teško je dati univerzalno primjenjiv odgovor te smatram kako bi trebalo procjenjivati od slučaja do slučaja, pri čemu je to prvenstvena odgovornost roditelja. Međutim, apsolutno je i na Hrvatskom zavodu za socijalni rad i drugim institucijama (poput policije, državnog odvjetništva, eventualno sudova u slučaju pokretanja postupaka) da procjenjuju ide li takva komercijalizacija na štetu djeteta, odnosno predstavlja li razvojni rizik za dijete. Nadležne institucije (primjerice resorna ministarstva) bi mogle poraditi i edukaciji djece u tom smislu, primjerice kroz predavanja u školama. Djeca često nisu svjesna rizika u digitalnom svijetu te isto gledaju isključivo kao zabavu, način za stjecanje popularnosti, a i možebitnu zaradu – zaključuje Šavuk Leko.