Rijetko se tko može sjetiti posljednjeg pametnog poteza europske ‘elite‘ bilo da je riječ o pandemiji, inflaciji, rusko-ukrajinskom ratu, plinu, Kini, nuklearkama, električnim automobilima, ukupnoj zelenoj tranziciji ili nečemu devetom. Jednostavno, talent za bavljenje nevažnim temama (rodovima i spolovima, a ne, recimo, imigrantskom politikom) obrnuto je proporcionalan zdravome razumu.
O nekoliko mjeseci zakašnjeloj protuinflacijskoj akciji, uvozu višestruko većih doza cjepiva od broja stanovnika, gašenju nuklearki bez ‘backup-a‘ ili očekivanim carinama na kineske automobile već znamo sve. No, vrijedi ponoviti podatak koji oslikava ukupnu tugu, jad i čemer politike u kojoj se poput prasaca valjamo godinama: u sedam ovogodišnjih mjeseci EU je kupila 40 posto više ruskoga ukapljenog prirodnog plina nego u istome razdoblju lani. EU sada kupuje većinu ruskoga LNG-a, točnije 52 posto!
Dakle, u skladu s tekućim vrlinama koje se nose, zabranili smo si uvoz jeftinijega plina da bismo si dopustili uvoz skupljega. A gotovo četverogodišnja kriza iscrpila je i ono malo mentalnih kapaciteta koje sada treba upogoniti za odgovor na suštinski važno pitanje – kako postići zaokret od zajednice koja to nije, prilično glupave, bezidejne i preplavljene samovažnošću ‘bijelih ovratnika‘ i pretvoriti je u ono što je inicijalno trebala biti? Jer, ovakva kakva je sada neumoljivo podsjeća na Jugoslaviju, ponajprije u kopiranju broja administrativnih naredbi, uredbi, direktiva, propisa, zakona…koji suspendiraju tržište. O budućnosti Europske unije piše Gordana Gelenčer.
Briga za sigurnost opskrbnih lanaca, težnje za ponovnom industrijalizacijom i nade u zelenu transformaciju u posljednje vrijeme preoblikuju trgovinske i industrijske politike. Vlade koje su se do jučer doslovno rugale politici biranja pobjednika sada se natječu u utjecaju na to što i gdje tvrtke proizvode. A ti pomaci prema ekonomskom nacionalizmu i intervencionizmu u prvi plan ponovno guraju debatu o državnom upletanju i njegovim posljedicama na ekonomiju.
Treba li i kako poticati tvrtke prvakinje ili pustiti da ih tržište samo iznjedri, pitanje je oko kojeg će se konzervativniji i liberalni ekonomisti uvijek sukobiti. Prvi će smatrati da država treba i mora poticati određene sektore za koje se procjenjuje da imaju najveće izglede za dugoročan doprinos domaćoj ekonomiji, a drugi će smatrati da će se tržište samo regulirati. O industrijskoj politici piše Antonija Knežević.
Analizama takozvanih megatrendova, planiranjem mogućih scenarija, procjenom potencijalnih rizika te strateškim predviđanjem situacija stručnjacima iz Kopenhaškog instituta za studije budućnosti (Copenhagen Institute for Futures Studies, CIFS), jednog od predvodnika na tom području u svijetu, posao je savjetovati vlade, tvrtke, startupove i nevladine organizacije o tome kako riješiti strateške izazove primjenom metoda studija budućnosti.
Danas Institut radi za javne, privatne i akademske organizacijediljem svijeta. Jedan je od pedesetak stručnjaka u CIFS-u i viši savjetnik i futurist Martin Kruse koji u Institutu vodi istraživanja o okolišu i resursima te studije predviđanja i budućnosti. U svom profesionalnom radu fokusira se na klimatske promjene i energiju te njihovu povezanost s hranom, ali i geopolitiku, održivost, zelenu potrošnju, investicijske strategije te, na kraju, metodologiju studija budućnosti.
Zahvaljujući opsežnom radu u području održivosti ove je godine u rujnu pozvan da se pridruži sastanku G20 u New Delhiju koji je okupio ministre financija i guvernere središnjih banaka dvadeset najvećih svjetskih ekonomija. Točnije, Kruse je svjetskim liderima na stručnom panelu dao svoje preporuke o zelenom rastu. Već sada u CIFS-u pomažu Ujedinjenim narodima u pripremama za idući Samit budućnosti (Summit of the Future) koji će se održati u New Yorku u rujnu 2024. godine. S njime je razgovarala Donatella Pauković.
Kultura stanovanja u Hrvatskoj svodi se na to kako ćemo švedski namještaj uklopiti u vlastiti stambeni prostor, možemo li zatvoriti balkon i tako dobiti još malo prostora u stanu i gdje ćemo montirati vanjsku jedinicu klimatizacijskog uređaja. Kako izgleda zajednički suvlasnički prostor, odnosno zgrada u kojoj se naš stan nalazi uzimamo u obzir tek i samo ako živimo na najvišem katu, a počne prokišnjavati krov ili ako dizala ne funkcioniraju kako bi trebala.
Onda zazivamo sve institucije države da rade svoj posao, dočim zaboravljamo da je i sama zgrada u kojoj posjedujemo stan naše suvlasništvo i da o njoj itekako trebamo voditi računa premda to nije jednostavno, a najčešće ni jeftino. Na tom pitanju, održavanju zagradarstva, padamo već godinama, a nakon zagrebačkog i petrinjskog potresa nemamo više ni pravo izaći na ispit. Svi su rokovi odlepršali! U zgrade se ulagati mora, inače ćemo ulicama naših gradova morati hodati s kacigom na glavi.
Osim toga, redovne, godišnje investicije u zajedničke suvlasničke prostore uskoro će propisati i novi zakon o upravljanju i održavanju zgrada, koji bi trebao u javno savjetovanje do kraja godine. Posebna je novost regulacija odnosa između suvlasnika i upravitelja zgrada, što će itekako utjecati na taj već sad poprilično kaotičan biznis. O upraviteljima zgrada piše Ksenija Puškarić.
Ovotjedni Lider donosi i brojne druge zanimljive teme - od izvještaja s konferencije o nabavi do kompanijske priče o Granoliji. Uz to, čeka vas i naš Premium prilog sa svime o čemu sanjate, a da toga još ni niste svjesni. Šteta je to propustiti, pogotovo kad je udaljeno samo jedan klik.