Nestati s interneta: brisanje više nije stvar prava, nego servisa i para

O, kako bi bilo lijepo kad biste jednim klikom mogli nestati s interneta! Bez traga. Nema vas na Googleu, na društvenim mrežama, nema u registrima ni u reklamnim bazama. Čak vas i ne zovu i nude najbolja i (naravno) sigurna kriptoulaganja, a ni na predstavljanja, što ja znam, nekog super-duper posuđa u nekom opskurnom hotelu u Sesvetama. Zvuči primamljivo?

E pa, loša je vijest da to ne postoji. Potpuno nestati ne možete, ali možete se bar djelomično izbrisati. Istina, uz mnogo muke, dobre volje i potrošenih živaca. U digitalnom dobu, gdje svaka kupnja, klik, objava i registracija ostavljaju trag, ideja o 'nestajanju' postaje luksuz, a privatnost postaje novi 'premium ekstrapaket'. U svijetu u kojem se osobni podaci prodaju i preprodaju kao dionice industrija brisanja podataka postaje nova niša, i to prilično unosna. A neki istaknutiji među njima, poput tvrtke Incogni, otvoreno priznaju da svoj biznis temelje na činjenici da brisanje više nije stvar prava, nego servisa i para.

Pravo na zaborav

I dok jedni plaćaju da ih internet zaboravi, države rade upravo suprotno, razvijaju sustave koji će nas zauvijek pamtiti. Recimo, EU do kraja 2026. namjerava uspostaviti EU Digital Identity Wallet, koji bi trebao postati naš digitalni novčanik identiteta, aplikacija kojom ćemo dokazivati tko smo, potpisivati dokumente i koristiti se javnim i privatnim uslugama bilo gdje u Europskoj uniji. U njemu će biti sve, od osobne iskaznice i vozačke dozvole do diploma i različitih potvrda, sve uredno posloženo i dostupno na vašem pametnom telefonu. Ideja je praktičnost, naravno, ali kritičari već upozoravaju da se linija između digitalne udobnosti i digitalnog nadzora sve teže vidi. I tako, dok neki građani traže pravo da budu zaboravljeni, države i korporacije grade infrastrukturu koja pamti i prati sve.

Na papiru sve zvuči jednostavno, GDPR u čl. 17 jamči pravo na brisanje (engl. right to be forgotten). Europska unija to je uredno zapisala 2016. u Općoj uredbi o zaštiti podataka (GDPR), a Europski sud pravde potvrdio još 2014. presudom protiv Googlea, kojom je prvi put priznato 'pravo na zaborav'. Sve što trebate jest podnijeti zahtjev i vaših podataka više nema. U praksi to često znači uklanjanje poveznica iz rezultata pretraživanja (delisting), a sadržaj na izvornom portalu ostaje. Također, sudska praksa ne zahtijeva globalno uklanjanje, izvan EU-a.