Zeleno i digitalno
StoryEditor

Net Zero koncept nema nikakve šanse

20. Svibanj 2023.
net zero koncept

Prijetnje klimatskih promjena izravna su posljedica prevelike količine ugljičnog dioksida u atmosferi, kažu klimatski znanstvenici. Stoga slijedi da moramo prestati emitirati ugljični dioksid, ili drastično smanjiti njegovo ispuštanje ili ga ukloniti iz atmosfere novim tehnologijama. Trenutno postoji mnogo prijedloga kako zapravo ukloniti taj CO2 iz atmosfere, od masovne sadnje drveća pa sve do visokotehnoloških rješenja i uređaja koji će izravno iz zraka isisavati ugljični dioksid.

Trenutačni konsenzus je da ako primijenimo ove i druge takozvane tehnike ‘uklanjanja ugljičnog dioksida‘ te ako u isto vrijeme smanjujemo izgaranje fosilnih goriva možemo zaustaviti globalno zatopljenje, a nada je da će se do sredine stoljeća postići neto nula o kojoj se sa zebnjom sanja. To bi trebala biti točka, prekretnica u kojoj se sve zaostale emisije stakleničkih plinova uravnotežuju tehnologijama koje ih uklanjaju iz atmosfere.

Super ideja u principu, ali za sada totalno neostvariva.

Tijekom klimatskog samita u Riju 1992. godine sve su se nacije složile kako je potrebno stabilizirati koncentracije stakleničkih plinova kako bi se smanjio utjecaj na klimu. Summit u Kyotu 1997. pokušao je započeti s provedbom tog cilja i u praksi ali kako su godine prolazile, početni zadatak postajao je sve teži s obzirom na kontinuirano povećanje upotrebe fosilnih goriva.

Modeli procjene

Otprilike u to vrijeme razvijeni su prvi računalni modeli koji povezuju emisije stakleničkih plinova s utjecajima na različite sektore gospodarstva. Ovi hibridni klimatsko-ekonomski modeli poznati su kao ‘Integrirani modeli procjene‘. Oni su omogućili modelarima da povežu gospodarsku aktivnost s klimom, na primjer, istražujući kako promjene u ulaganjima i tehnologiji mogu dovesti do promjena u emisijama stakleničkih plinova. Kako su tada rekli analitičari, s novim modelima procjene mogli ste isprobati politike na ekranu računala prije implementacije. Ubrzo nakon toga su se pojavile i ključne smjernice za klimatsku politiku, koje vrijede i danas.

Nažalost, ti modeli uklonili su i potrebu za dubokim kritičkim razmišljanjem. Takvi modeli predstavljaju društvo kao mrežu idealiziranih kupaca i prodavača bez emocija i stoga zanemaruju složenu društvenu i političku stvarnost, pa čak i utjecaj samih klimatskih promjena. Njihovo implicitno obećanje je da će tržišni pristupi uvijek funkcionirati je značilo da su rasprave o politikama bile ograničene na one koje političarima najviše odgovaraju: postupne promjene zakonodavstva i poreza.

U vrijeme kada su prvi put razvijeni, SAD je tvrdio kako dobrim upravljanjem šumama mogu pohraniti velike količine ugljika u tlu i drveću, kako ne bi u to vrijeme morali smanjivati korištenje ugljena, nafte i plina. Ponori ugljika su tako uključeni u klimatsko ekonomsku jednadžbu. Ipak, većina pozornosti sredinom 1990-ih bila je usmjerena na povećanje energetske učinkovitosti i promjenu energije (kao što je prelazak Ujedinjenog Kraljevstva s ugljena na plin) i potencijal nuklearne energije za isporuku velikih količina električne energije bez ugljika. Nada je bila da će te inovacije brzo preokrenuti povećanje emisija fosilnih goriva.

Ali na prijelazu u novo tisućljeće postalo je jasno da su takve nade neutemeljene. S obzirom na njihovu temeljnu pretpostavku o postupnim promjenama, ekonomsko-klimatskim modelima postajalo je sve teže pronaći održive putove za izbjegavanje opasnih klimatskih promjena. Kao odgovor na to, modeli su počeli uključivati sve više i više primjera hvatanja i skladištenja ugljika, tehnologije koja bi mogla ukloniti ugljični dioksid iz elektrana na ugljen i zatim pohraniti uhvaćeni ugljik duboko pod zemlju na neodređeno vrijeme.

Pokazalo se da je to načelno moguće: komprimirani ugljični dioksid odvojen je od fosilnog plina i zatim ubrizgan pod zemlju u nizu projekata od 1970-ih. Ove sheme poboljšanog dobivanja nafte osmišljene su za tjeranje plinova u naftne bušotine kako bi se nafta potisnula prema bušotinama i tako omogućila da je se još više izvuče.

Hvatanje i skladištenje ugljika ponudilo je zaokret da se umjesto korištenja ugljičnog dioksida za ekstrakciju više nafte, plin umjesto toga ostavlja pod zemljom i uklanja iz atmosfere. Na kraju, sama mogućnost hvatanja i skladištenja ugljika dala je kreatorima politike izlaz iz prijeko potrebnih rezova u emisiji stakleničkih plinova.

Uspon neto nule

Kada se međunarodna zajednica za klimatske promjene sastala u Kopenhagenu 2009. godine, bilo je jasno da hvatanje i skladištenje ugljika neće biti dovoljni iz dva razloga. Prvo, još uvijek nije postojao. Drugo je trošak. Ni u jednoj elektrani na ugljen nije bilo pogona za hvatanje i skladištenje ugljika a motivacija za spaljivanje velikih količina ugljena je proizvodnja relativno jeftine električne energije. Naknadno opremanje pročišćivača ugljika na postojećim elektranama, izgradnja infrastrukture za odvod zarobljenog ugljika i razvoj odgovarajućih geoloških skladišta zahtijevali su ogromne svote novca. Posljedično, jedina primjena hvatanja ugljika u stvarnom radu tada – i sada – je korištenje zarobljenog plina u poboljšanim shemama dobivanja nafte. Osim jednog demonstratora, nikada nije bilo nikakvog hvatanja ugljičnog dioksida iz dimnjaka elektrane na ugljen, a da bi se taj ugljik potom skladištio pod zemljom.

Jednako važno, do 2009. godine postajalo je sve jasnije da neće biti moguće napraviti čak ni postupna smanjenja koja su kreatori politike zahtijevali. To je bio slučaj čak i ako su hvatanje i skladištenje ugljika pokrenuti.

Kako su nade za rješenje klimatske krize ponovno nestale, bio je potreban još jedan ‘čarobni metak‘. Tehnologija je bila potrebna ne samo da uspori povećanje koncentracije ugljičnog dioksida u atmosferi, već da ga zapravo preokrene. Kao odgovor na to, zajednica koja se bavi klimatskim i ekonomskim modeliranjem – već sposobna uključiti ponore ugljika u biljkama i geološka pohrana ugljika u svoje modele – sve je više prihvaćala rješenje kombiniranja te dvije metode.

Bioenergy Carbon Capture and Storage, ili BECCS, brzo se pojavila kao nova spasilačka tehnologija. Spaljivanjem ‘zamjenjive‘ biomase poput drva, usjeva i poljoprivrednog otpada umjesto ugljena u elektranama, a zatim hvatanjem ugljičnog dioksida iz dimnjaka elektrane i skladištenjem pod zemljom, BECCS bi mogao proizvoditi električnu energiju u isto vrijeme kada uklanja ugljični dioksid iz atmosfere. To je zato što biomasa, poput drveća, raste, usisava ugljični dioksid iz atmosfere. Sadnjom drveća i drugih bioenergetskih usjeva te skladištenjem ugljičnog dioksida koji se oslobađa njihovim izgaranjem moglo bi se ukloniti više ugljika iz atmosfere.

S ovim novim rješenjem u ruci, međunarodna se zajednica ponovno okupila nakon opetovanih neuspjeha kako bi pokrenula još jedan pokušaj obuzdavanja našeg opasnog uplitanja u klimu. Scena je bila postavljena za ključnu klimatsku konferenciju 2015. u Parizu.

Pariško veselje

Dok je glavni tajnik priveo kraju 21. konferenciju Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenama, iz gomile se prolomio veliki urlik. Ljudi su skočili na noge, stranci su se grlili, suze su navirale na oči krvave od nedostatka sna. Emocije prikazane 13. prosinca 2015. nisu bile samo za kamere. Nakon tjedana iscrpljujućih pregovora u Parizu, konačno je postignut pomak. Protiv svih očekivanja, nakon desetljeća pogrešnih početaka i neuspjeha, međunarodna zajednica je konačno pristala učiniti ono što je potrebno da ograniči globalno zagrijavanje na znatno ispod 2°C, po mogućnosti na 1,5°C, u usporedbi s predindustrijskim razinama.

Pariški sporazum bio je zapanjujuća pobjeda za one koji su najviše ugroženi klimatskim promjenama. Bogate industrijalizirane nacije bit će pod sve većim utjecajem porasta globalne temperature. No nisko ležeće otočne države poput Maldiva i Maršalovih otoka su u neposrednoj egzistencijalnoj opasnosti. Ipak, mnogi su i dalje smatrali da je Pariški sporazum neizvediv.

U središtu pozornosti bio je BECCS jer je to u to vrijeme bio jedini način na koji su klimatsko-ekonomski modeli mogli pronaći scenarije koji bi bili u skladu s Pariškim sporazumom. Umjesto da se stabiliziraju, globalne emisije ugljičnog dioksida povećale su se za oko 60 posto od 1992.

Nažalost, BECCS je, kao i sva prethodna rješenja, bio predobar da bi bio istinit. Prema scenarijima koje je izradio Međuvladin panel o klimatskim promjenama (IPCC) sa 66 posto ili većom šansom da ograniči povećanje temperature na 1,5°C, BECCS bi svake godine trebao ukloniti 12 milijardi tona ugljičnog dioksida. BECCS bi prema tome na ovoj razini zahtijevao masivne planove sadnje drveća i bioenergetskih usjeva. Što zapravo nije loše, jer je zemlji potrebno više drveća. Čovječanstvo je posjeklo oko tri trilijuna stabala od kad smo počeli s poljoprivredom prije otprilike 13 000 godina. No umjesto da dopusti ekosustavima da se oporave od ljudskih utjecaja i šumama da ponovno izrastu, BECCS se općenito odnosi na namjenske plantaže industrijskih razmjera koje se redovito beru za bioenergiju, a ne na ugljik pohranjen u šumskim deblima, korijenju i tlu.

Trenutno su dva najučinkovitija biogoriva šećerna trska za bioetanol i palmino ulje za biodizel – oba uzgojena u tropima. Beskrajni nizovi tako brzorastućih monokulturnih stabala ili drugih bioenergetskih usjeva koji se beru u čestim intervalima uništavaju biološku raznolikost, što je svima valjda jasno.

Procjenjuje se da bi BECCS zahtijevao između 0,4 i 1,2 milijarde hektara zemlje. To je 25 posto do 80 posto ukupne zemlje koja se trenutno obrađuje. Kako će se to postići u isto vrijeme kad se sredinom stoljeća nahrani 8-10 milijardi ljudi ili bez uništavanja autohtone vegetacije i bioraznolikosti? Također, fokusiranje na razvoj golemih plantaža u siromašnijim tropskim zemljama donosi stvarne rizike za lokalno stanovništvo. Sa svim ovim spoznajama optimizam oko BECCS-a se smanjio.

La la land

Ideja o izravnom hvatanju ugljika iz zraka, koju neki sada hvale kao tehnologiju koja najviše obećava, je sada uzela maha. Ova metoda je benignija za ekosustave jer zahtjeva manje zemlje za rad od BECCS-a, uključujući zemlju potrebnu za njihovo napajanje korištenjem vjetra ili solarnih ploča. Ipak, zbog velikih troškova i velike potražnje za energijom ovakvi sustavi tako skoro neće biti u primjeni u širem opsegu.

Kao što vidimo, putovanje s rješenjima za borbu protiv CO2 je i dalje prilično neuspješno, i sva do sada tehnička rješenja nisu polučila uspjeh, a iduće rješenje je već na pomolu, a radi se o geoinženjeringu kojim bi se namjerno utjecalo na klimu ispuštanjem koječega u atmosferu kako bi se ista ohladila. To je luda ideja, ali neki akademici i političari su smrtno ozbiljni, unatoč značajnim rizicima. Američka nacionalna akademija znanosti, na primjer, preporučila je izdvajanje do 200 milijuna američkih dolara u sljedećih pet godina kako bi se istražilo kako bi se geoinženjering mogao primijeniti i regulirati.

Također, tu je i ESG i otpisivanje ili offsetiranje ugljika što je zapravo prelijevanje iz šupljeg u prazno i što će omogućiti najvećim zagađivačima da zagađuju i dalje, dok će se oni hvaliti kako su otpisali svoj ugljik. Kome i gdje je otišao taj ugljik su posebna pitanja, ali tim se već i trguje po posebnim burzama bez obzira na to što se tako ne približavamo zacrtanim ciljevima. Ali novac se vrti, a to je najbitnije.

Teška istina

U načelu nema ništa loše ili opasno u prijedlozima za uklanjanje ugljičnog dioksida.  Problemi nastaju kada se pretpostavi da se oni mogu primijeniti u velikim razmjerima. To zapravo služi kao bjanko ček za nastavak izgaranja fosilnih goriva.  Jedini način da se čovječanstvo očuva sigurnim je trenutno i održivo radikalno smanjenje emisija stakleničkih plinova na socijalno pravedan način, pri čemu bi akademici i znanstvenici trebali odigrati svoju ulogu. Međutim, mnogi od njih se osjećaju izrazito nelagodno prekoračujući nevidljivu granicu koja odvaja njihov svakodnevni posao od širih društvenih i političkih problema. Postoje iskreni strahovi da bi to što ih se doživljava kao zagovornike za ili protiv određenih pitanja moglo ugroziti njihovu neovisnost pa i egzistenciju.

Ali postoji još jedna nevidljiva linija, ona koja razdvaja očuvanje akademske čestitosti i autocenzuru.  Vjerojatno, privatno, mnogi  znanstvenici izražavaju značajan skepticizam prema Pariškom sporazumu, BECCS-u, kompenzaciji, geoinženjeringu i neto nuli ali osim nekih iznimaka većina njih tiho obavlja svoj posao, čekaju financiranja i ne talasaju. Isto kao protekle tri godine tijekom pandemije.

20. svibanj 2024 20:53