Ozelenjivanje: Brzopleto donesena rješenja pretvaraju zelenu agendu u farsu

Bez ugljikova dioksida nema života: biljke ne rastu, ljudi ne postoje jer samim žvakanjem, tj. hranjenjem, ispuštamo CO₂ iz tijela. Pa kako onda net zero kao jedan od ključnih ciljeva zelene politike Europske unije? Kako bez CO₂ kad je jedan od najvažnijih plinova za život? Bez njega nema ničega. Međutim, taj plin postao je svjetski neprijatelj broj 1 te ga se na sve načine želi ukloniti iz atmosfere. Jadni CO₂ ​kriv je za sve, a ljudi, koji ga ispuštaju, sukrivci su koje treba naučiti kako se ponašati da bi spasili planet Zemlju.

Diži paniku

Valjda samo čovjeku može pasti na pamet da je toliko važan da znatno utječe na Zemlju i klimu pa se onda u nju želi i petljati. Priroda i klima mijenjaju se već četiri i pol milijarde godina. Prvi Homo sapiensi počeli su se pojavljivati prije otprilike dvjesto tisuća godina, a posljednjih dvjesto postoji industrija koja onečišćuje i toliko utječe na planet da je Greta Thunberg 2018. rekla da imamo još samo pet godina života na Zemlji jer će nas fosilna goriva dokrajčiti. Pa, Greto, još smo tu.

Nije ona jedina; takvih katastrofičara​ bilo je uvijek, a sigurno će ih biti i više. Evo, recimo, UN-ov viši dužnosnik za okoliš Noel Brown još je 1989. rekao da će cijele ‘nacije biti izbrisane sa Zemlje zbog rasta razine mora ako se globalno zatopljenje ne zaustavi do 2000.‘. Voditelj UN-ova Međuvladina odbora za klimatske promjene ​Rajendra Pachauri izjavio je 2007. da, ‘ako se ništa ne poduzme prije 2012., bit će prekasno. Ono što ćemo učiniti u sljedeće dvije-tri godine odredit će našu budućnost. Ovo je odlučujući trenutak‘. Fizičar sa Sveučilišta u Kaliforniji John Holdren još je 1986. rekao: – Moguće je da glad prouzročena ugljikovim dioksidom ubije čak milijardu ljudi prije 2020. godine.

Da ne idemo još dalje u prošlost, američki predsjednik Joe Biden prije koji je dan, nakon uragana na Floridi, ustvrdio da ‘nitko više ne može zanijekati klimatske promjene‘. No pogledaju li se podaci američkoga Nacionalnog centa za uragane, koji bilježi sve uragane od 1851., vidljivo je da uragana ima svake godine, samo treba proučiti tablicu. Recimo, između 1851. i 1860. bilo ih je ukupno dvadeset u SAD-u, od kojih se šest ubrajalo u kategoriju velikih i jakih. Tako svake godine ondje u prosjeku ima sedamnaest uragana. Ali posljednji dokazuje da su ljudi krivi za klimu i promjene koje se događaju.

Kmetovi ne smiju

Takvih primjera ima mnogo, no treba reći da ih Google jako dobro skriva, zbog čega nije lako naći informacije o nelogičnostima i nedorečenostima borbe protiv klimatskih promjena. Znanstvenici, pa tako i klimatski, imaju pokrovitelje koji plaćaju istraživanja i bez njih nema novca. Zbog toga je jasno zašto svi pušu u isti rog, a oni koji ne pušu, ostanu bez sredstava. Jedan od velikih pokrovitelja i zagovaratelja teze da su ljudi krivi za sve jest Bill Gates, koji je čak napisao knjigu ‘Kako izbjeći klimatsku katastrofu‘, jer tko se bolje razumije u klimu, pandemiju, zdravlje... doli Gates?! Problem je u tome što ni on sâm ne vjeruje u ono što propagira, kao ni mnogi drugi milijarderi, pa kupuje kuće, tj. vile, na obali mora (zar vas neće sve potopiti!?). Također, Gates svojom kolekcijom zrakoplova ispusti više ugljikova dioksida nego što ga prosječan čovjek može ispustiti za deset života, ali milijarder kaže da je to njegov, citiram, guilty pleasure (slatki grijeh, uživanje u stvarima unatoč tomu što nisu pozitivne ili dobre). On smije, kmetovi ne smiju.

Kao svježi primjer besmislenih i nepromišljenih intervencija u okviru zelene agende može se navesti baš neki dan objavljeno istraživanje koje pokazuje da su papirnate slamke štetnije za okoliš i za ljude od onih klasičnih, plastičnih. Počele su se uvoditi oko 2010. i trebalo je čak trinaest godina da se provede prvo istraživanje o njihovoj štetnosti, što su na kraju obavili belgijski istraživači. Otkrili su da sve papirnate slamke sadržavaju otrovne sintetičke kemikalije poznate kao polifluoroalkilne i perfluoroalkilne tvari, odnosno ‘vječne kemikalije‘. Dakle, za trinaest godina sustavnog trovanja, većinom djece jer ona najčešće srču iz slamki, nitko nikad neće odgovarati.

Što se tiče plastičnih vrećica, ne moramo ići izvan granica naše države kako bismo pokazali da mnogi propisi nemaju baš nikakva smisla. U svibnju ove godine, godinu i pol nakon što je Hrvatska, među rijetkima u Europi, odlučila potpuno zabraniti lagane plastične vrećice, one od 15 do 50 mikrona, dogodio se potpuni fijasko. Ne samo da se upotreba vrećica nije smanjila – povećala se za, kako su domaći mediji pisali, 276 posto. Reklo bi se, operacija uspješna, pacijent mrtav.

Nema krave, nema problema

Još se jedna klimatska operacija izvodi u poljoprivrednoj industriji, označenoj kao jedan od glavnih neprijatelja klime, odmah iza fosilnih goriva (pri kojoj bi, ako se nastavi takva politika, pacijent mogao i umrijeti). Nizozemski farmeri, naime, već više od godinu dana vode borbu s Unijom koja im želi ograničiti proizvodnju jer je Nizozemska jedan od najvećih proizvođača goveda, stoga i najveći proizvođač CO₂. U Irskoj su se pak dosjetili da bi mogli jednostavno pobiti dvjesto tisuća grla stoke. Prema izvješćima, dužnosnici irske vlade raspravljaju o planovima za uništavanje dvjestotinjak tisuća krava zato što vjeruju da će im to pomoći u ispunjavanju klimatskih ciljeva. Poput nizozemske situacije, shema će uključivati financijsku naknadu poljoprivrednicima koji se dobrovoljno odreknu svoje stoke. Bilo je u poljoprivredi i manje nasilnih prijedloga, poput maski ili dijeta za krave koje bi trebale čistiti CO₂ koje one ispuštaju žvakanjem, ali takvi prijedlozi nisu zaživjeli, bar ne u ozbiljnijem opsegu.

Bilo je prijedloga i o karbonizaciji mesa, tj. posebnom porezu na crveno meso. Naime, u nekim zemljama pojavili su se prijedlozi da se na meso, posebno na crveno, uvede dodatni porez kako bi se smanjila emisija stakleničkih plinova iz stočarstva. Bilo je pokušaja i zabrane roštiljanja jer poznato je da, kad nedjeljom zapalite roštilj u svom dvorištu, jedna kap kapne s velikog ledenjaka. Stigao je i prijedlog da se treba manje tuširati – naravno, because climate. Nedavno se u SAD-u potegnulo i pitanje plinskih peći koje su na kraju zabranjene u New Yorku, a plinski bojleri odavno su na nišanu europskih zakonodavaca: najprije ih zamjenjuju kondenzacijskima, a onda toplinskim pumpama. Naime, tko ne zna, a ne zna gotovo nitko, kondenzacijski bojleri, koji su sada obveza i ljudi ih upravo ugrađuju, izići će iz upotrebe za samo pet godina.

Svi ti prijedlozi i zakoni udaraju na običnog čovjeka i zapravo smanjuju njegovu kvalitetu života. Recimo, danas bez tih omraženih fosilnih goriva ne bi bilo industrije, a bez nje ni napretka ni blagostanja. Ali čini se da napredak i blagostanje nisu namijenjeni običnom stanovništvu koje, očito, treba obuzdati na sve načine. Mjerenje i praćenje ugljikova otiska za obične ljude već je u pripremi. Sve se može pročitati na stranicama Svjetskoga ekonomskog foruma (WEF). Recimo, na zadnjem sastanku te organizacije Michael Evans, bivši potpredsjednik Goldman Sachsa i sadašnji izvršni direktor Alibaba grupe, govorio je o novome ‘individualnom uređaju za praćenje ugljikova otiska‘.

– Tehnologijom razvijamo mogućnost da potrošači sami mjere vlastiti ugljikov otisak. Što to znači? Znači da na platformi vidimo kamo putuju, kako putuju, što jedu, što konzumiraju. Dakle, individualni uređaj za praćenje ugljikova otiska – veselo je govorio Evans.

Skeptici bez love

Meteorolog i osnivač Weather Channela John Coleman kaže da su pitanja o klimi postala politička, a ne znanstvena, te da 97 posto znanstvenika podupire hipotezu jer mora s obzirom na to da ih plaćaju oni koji tu hipotezu i promiču.

– To što ih 97 posto to podupire, ne znači da je istina, samo znači da je plaćeno – kaže Coleman.

Australski geolog i profesor Ian Plimer smatra da je ​agenda net zero ​ni manje ni više nego antiljudska. Kaže da nikad nije dokazano da ljudi utječu na klimu i promjene.

– Samo tri posto CO₂ je ljudsko, ostalo je iz prirode, pa kako mogu ta tri posto utjecati na bilo što? – pita se Plimer i dodaje da prirodno ispuštanje CO₂ nitko ne dovodi u korelaciju s klimatskim promjenama. Samo ona tri posto koja ispuštaju ljudi.

Plimir smatra da sve ima veze samo s novcem i da je CO₂ nova muza koja se može crpiti neko vrijeme. To nije daleko od istine. Recimo, Bidenov klimatski plan uključuje poticaje od čak 370 milijardi dolara, zato nije teško zaključiti da se solari i vjetroelektrane ne postavljaju zbog klime, nego zbog novčanih poticaja. Također, ugljikov otisak solara i vjetroelektrana u proizvodnji je golem, pa sve to i nema prevelikog smisla. Primjera ima još, poput električnih automobila čije su baterije golem problem. Em se u slučaju požara teško mogu ugasiti, em će ih biti teško odložiti nakon isteka roka trajanja, a zbog svog sastava izrazito su štetne za okoliš. Tu je i jedan od prvih primjera nedovoljno promišljene regulacije, žarulje. One sa žarnom niti, klasične, trebale su zamijeniti fluorescentne, ali pokazalo se da ni te nisu dobro rješenje pa su pale u nemilost i sada se preferira LED rasvjeta kao ekološki prihvatljivije rješenje. Doduše, nakon dosadašnjih iskustava vjerojatno je samo pitanje vremena kad će se i takva rasvjeta zamijeniti nekom drugom, nakon što se utvrdi da nije tako dobra za okoliš kao što se prvotno mislilo. Klimatske promjene malotko dovodi u pitanje, rasprava se sada vodi samo o opsegu čovjekova utjecaja na njih i mogućnosti ljudi da ih zaustave, no sve je više hereza sugerirati da je čovjek ključan faktor u promjenama koje se događaju planetu. Rezultat trendovskog ponašanja nabrzaka su smišljena pravila i rješenja koja potkopavaju vlastitu svrhu postojanja i dovode u sumnju sposobnost ljudi da relevatno utječu na klimu. Nerijetko neko zeleno rješenje samo zamijeni jedan problem drugim. Na kraju, sve koji prizivaju net zero treba pozvati da se zaista drže svojih propovijedi: prestanite disati, prestanite jesti, prestanite upotrebljavati električnu energiju, prestanite svakodnevno letjeti privatnim zrakoplovima, jedite kukce, ne jedite odreske. Ako stvarno vjerujete u to, pokažite nam vlastitim primjerom.