Dva nova sektora, zgrade i cestovni promet, morat će uložiti u smanjenje svojih emisija stakleničkih plinova žele li uštedjeti velik novac koji će im potencijalno odnijeti sustav trgovanja emisijama u koji su uključena prema novim europskim pravilima. Europa je, doduše, predvidjela pomoći najviše pogođenim skupinama: ranjivim kućanstvima, mikropoduzećima i korisnicima usluga prijevoza. No tko su oni, tek treba jasno definirati
Europska unija ne odustaje od (pre)ambicioznog cilja da do 2050. postane ugljično neutralno gospodarstvo, ali cijena toga svakim je danom sve veća. Kao što je poznato, Bruxelles je potkraj 2020. prihvatio obvezujući cilj smanjenja neto emisija ugljikova dioksida na najmanje 55 posto do 2030. godine. Kako bi se dohvatio taj ambiciozniji klimatski cilj, Europska komisija zaključila je da je potrebno povećati doprinose svih sektora. Stoga je u sklopu revizije Direktive o sustavu trgovanja emisijama ugljika (ETS) predložila proširenje trgovanja i na zgrade i cestovni promet.
Sažeto rečeno, ta dva nova sektora morat će uložiti u smanjenje svojih emisija ako žele uštedjeti velik novac koji će im potencijalno odnijeti sustav trgovanja emisijama. Međutim, energetska obnova zgrada i pojačana kupnja električnih ili vozila na vodik traži i golem novac. Kako bi se ublažile socijalne posljedice zelene tranzicije na financijski najranjivije skupine, Komisija je prije tri godine kao dio paketa mjera ‘Spremni za 55 posto‘ predložila osnivanje Socijalnog fonda za klimatsku politiku. Prema navodima briselske administracije, financirat će se iz prodaje emisijskih jedinica na dražbi u ukupnom iznosu od 65 milijardi eura, a dodatnih 25 posto pribavit će se iz nacionalnih sredstava. Time se ukupni iznos penje na gotovo 87 milijardi eura.
Prilike za investicije
Viša stručna suradnica u Društvu za oblikovanje održivog razvoja (DOOR) Anamari Majdandžić objašnjava kako bi, u skladu s uredbom kojom se uspostavlja Socijalni fond za klimatsku politiku, Hrvatskoj na raspolaganju trebalo biti otprilike 1,94 milijarde eura.
Taj bi novac trebao biti izravno iskorišten za pomoć ranjivim kućanstvima, mikropoduzećima i korisnicima usluga prijevoza, koji će najviše biti pogođeni uključivanjem emisija stakleničkih plinova iz zgrada i cestovnog prometa u sustav trgovanja emisijskim jedinicama.
– Uredba od država članica traži izradu socijalnog plana za klimatsku politiku kojim će definirati ne samo posebno ranjive skupine korisnika na nacionalnoj razini već i mjere kojima će se ublažiti ranjivost. Za izradu plana zaduženo je Ministarstvo zaštite okoliša i zelene tranzicije. Ministarstvo je imenovalo i radnu skupinu koja će im pomoći u izradi – kaže Majdandžić.
Vremena za izradu nema mnogo jer plan mora biti gotov i poslan u Bruxelles na odobrenje do lipnja iduće godine.
Danijela Ošust iz Sektora za industriju i održivi razvoj Hrvatske gospodarske komore ujedno je članica te radne skupine. Kaže kako domaće gospodarstvo može iskoristiti sredstva iz Socijalnog fonda za klimatsku politiku za širok raspon investicija koje će poduprijeti zelenu tranziciju.
– Konkretne investicije uključuju energetsku obnovu zgrada, potporu pristupu energetski učinkovitom stanovanju, uključujući održivu društvenu stanogradnju, dekarbonizaciju sustava grijanja i hlađenja te poticanje korištenja vozila s niskim i nultim emisijama, kao i razvoj pristupačnih i održivih opcija javnog prijevoza – tvrdi Ošust.
Precizno određivanje
Prema njezinim riječima, novac iz Fonda povlačit će se na temelju postignutih ključnih ciljeva i etapa koje će biti definirane u nacionalnom socijalnom planu za klimatsku politiku.
– Plan mora odobriti Europska komisija, a isplate će biti uvjetovane ostvarenjem mjera kao što su energetska obnova, dekarbonizacija prijevoza i smanjenje emisija – navodi Ošust.
Majdandžić vjeruje da će uspostava tog fonda i mjere koje se njime planiraju uvelike pridonijeti suzbijanju energetskog siromaštva i siromaštva kad je posrijedi prijevoz, pod uvjetom da se u nacionalnom planu skupine korisnika dobro definiraju te da država redovito raspisuje programe obnove i daje redovitu potporu upravo korisnicima kojima je ona najpotrebnija.
– Do sada je, nažalost, upravo redovitost takvih poziva bila jedan od glavnih izazova jer je jedini poziv za obnovu energetski siromašnim kućanstvima bio raspisan 2020., a program koji se upravo provodi cilja isključivo na zgrade koje su u vlasništvu države ili jedinica lokalnih samouprava na području od posebne državne skrbi – navodi ta stručnjakinja.
Novac za obnovu
U budućnosti, ocjenjuje ona, treba uložiti snažniji napor u smanjivanje energetskog siromaštva zato što će novi sustav trgovanja emisijskim jedinicama uvelike povećati i cijene stanovanja, ali i cijene energenata, koje će si gotovo petina hrvatskih građana koji već sada žive na granici siromaštva teško moći priuštiti ili si ih uopće neće moći priuštiti.
Prema raspoloživim informacijama, u proteklih deset godina u Hrvatskoj je energetski obnovljeno više od tisuću višestambenih zgrada te dvadeset tisuća obiteljskih kuća. Kako ističe predsjednik Udruge predstavnika suvlasnika stambenih zgrada grada Zagreba Zdravko Vladanović, do 2016. je u sklopu natječaja Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost obnovljeno 470 višestambenih zgrada i oko 13 tisuća obiteljskih kuća.
– Od 2016. energetsku obnovu višestambenih zgrada provodi Ministarstvo prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine putem fondova EU-a te je do sada obnovljeno oko 800 višestambenih zgrada i 70 zgrada oštećenih u potresu. U tijeku je postupak ocjenjivanja 565 prijava koje su predane u lipnju ove godine. Nepovratna sredstva za taj postupak dodjele iznose gotovo 100 milijuna eura. Vlada je 2021. donijela Program energetske obnove višestambenih zgrada do 2030., a procijenjene su investicije dvije milijarde eura – navodi Vladanović.
Ni fondovi nisu vječni
U posljednjih osam godina većina novca potrebnoga za takvu obnovu došla je iz javnih izvora, ponajviše iz europskih fondova. Iako će tako biti i u idućim godinama, Zdravko Vladanović smatra da, gledajući dugoročno, ovako izdašni izvori financiranja energetske obnove zgrada neće trajati zauvijek.
– U jednom će se trenutku i to ograničiti te financiranje prebaciti pretežito na suvlasničke zajednice u višestambenim zgradama. Toga moramo biti svjesni i zato treba iskoristiti tu priliku koliko je god to moguće. I ovdje ću kazati da je ovako izdašno financiranje iz javnih izvora za sada namijenjeno samo za brze, sretne i spretne. U cijelome tom složenom postupku važno je znati da će očekivani zakon o upravljanju i održavanju zgrada nakon 1. siječnja 2025. uvelike olakšati kreditiranje jer će se u višestambenim zgradama osnivati zajednice suvlasnika u statusu pravne osobe. To će općenito i znatno olakšati upravne i sudske postupke, koji su do sada bili itekako komplicirani – smatra Vladanović.
Prijeka potreba
Kako nam je objasnio Vladanović, osnovna zadaća energetske obnove jest smanjiti gubitke energije zahvaljujući vanjskoj ovojnici grijanog prostora.
– To podrazumijeva izoliranje kompletne ovojnice grijanog prostora, dakle vanjske zidove, krovove, zidove i stropove prema negrijanim prostorijama, podove te zamjenu vanjske stolarije. Osim građevinskih mjera, energetska obnova obuhvaća sustave grijanja, zamjenu rasvjete zajedničkih prostora te ugradnju sustava obnovljivih izvora energije. Prosječan je trošak obnove četverokatnice do 1500 četvornih metara 500 tisuća eura. Još jednom napominjem da je cjelovita energetska obnova jedini ispravni put i način liječenja opasno ‘bolesnih‘ zgrada. Takva obnova podrazumijeva ne samo uobičajenu zamjenu fasade termoizolacijom i zamjenom stolarije već i mnogo isplativiju zamjenu energenta, primjerice kotla na loživo ulje ili plin dizalicama topline, rekonstrukciju kotlovnice, toplinske stanice, cijevnog razvoda, fotonaponske elektrane na krovu, ugradnju ventilacije. Upravo te strojarske i elektromjere smanjuju povrat investicije i do deset godina ako se objekt upotrebljava cijelu godinu, a uz subvencije rok povrata smanjuje se na tri-četiri godine – tvrdi Vladanović.
Energetska obnova isplati se u više aspekata, kaže Vladanović i dodaje kako energetska obnova više nije izbor, već prijeka potreba.
– Osim ušteda na energentima znatno se poboljšavaju uvjeti života, smanjuju ulaganja u održavanje zgrada, povećava vrijednost nekretnine te se uz energetsku obnovu mogu provesti poboljšanja na zgradi, a to ponajprije znači povećanje otpornosti na potres, požarnu otpornost te ugradnju dizala u zgrade gdje je to moguće – objašnjava taj stručnjak.
Kako stvari stoje, dosadašnju nisku svijest i sumnjičavost ovdašnjih suvlasnika zgrada prema energetskoj obnovi očito će ‘silom‘ mijenjati sve veći troškovi stanovanja.