Život
StoryEditor

Polet – mit koji se opire zaboravu (3): Rakela, Kustić, Babun i Simić

29. Studeni 2022.
Štulić Polet

Đuro Tadić, nekadašnji direktor CDD-a, izdavača kultnog omladinskog lista Polet, objavio je u kulturnom časopisu Kupa opsežan članak pod naslovom „Polet – mit koji se opire zaboravu“. Kako su iskustva iz Poleta ugrađena i u projekt Lider, s posebnim zadovoljstvom prenosimo članak u nekoliko nastavaka. Ovo dragocjeno svjedočanstvo iz još nezabilježenog kuta upotpunjuje sliku fenomena zvanog Polet.....

Piše: Đuro Tadić, [email protected]

Prijedlog da preuzmem dužnost direktora CDD-a upućen mi je potpuno neočekivano i neplanirano jer sam se po isteku mandata u Predsjedništvu RKSSOH planirao vratiti u Željezaru Sisak. Prijedlog je potekao od Nade Karaman, novoizabrane  predsjednice  omladinske  organizacije Hrvatske,  jer je direktoru Čondiću istjecao četverogodišnji mandat. Zajedno smo bili članovi Predsjedništva u prethodnom mandatu (bila je zadužena za obrazovanje), dobro surađivali i poznavali stanje i odnose između RKSSOH i CDD-a. Nada je bila riječka linija liberalnih, pametnih omladinskih aktivista, odlikašica, diplomirana aktivistica, vrlo predana svakom poslu kojeg se prihvati. Mislim da je bila prva i jedina žena predsjednica omladinske organizacije Hrvatske, a bila je i prva predsjednica s jednogodišnjim mandatom. Nakon završetka drugog mandata u omladinskoj organizaciji, nastavila je znanstvenu karijeru i završila kao redovni profesor Ekonomskog fakulteta u Rijeci.

Budući smo imali isti, ozbiljan i odgovoran odnos prema svakom poslu, energiju i želju za rješavanje problema, prihvatio sam taj prijedlog.

Prelazim dakle u suprotni tabor, iz Kockice u Opatičku 10 i Savsku 5. Čudna priča, dvije privilegirane grupe mladih ljudi, pod istom kapom Partije, s osiguranim budžetskim plaćama, u permanentnom suprotstavljanju. Početkom 1981. g. ulazim u tu igru na drugoj strani s puno strasti, energije i želje za promjenom odnosa, poboljšanjem stanja, potrebnom sinergijom. No, nepoznanica i izazova je puno. Dolaziš kao strano tijelo u sredinu koja godinama živi sretno i ugodno kako se danas tog sjeća Furio Radin: Svakog ponedjeljka proda se 30 tisuća primjeraka ‘Poleta‘, novac nitko ne vidi, niti nam je bitan… Gotovo postvarenje one marksističke ideje: svatko daje prema mogućnostima, a uzima prema potrebama…

No, realno stanje puno je kompliciranije. U centru je dvadesetak zaposlenih za koje treba osigurati plaće. Lista honorara za vanjske suradnike podugačka je. Tiskarski troškovi su značajni i rastu kao i svi drugi troškovi radne organizacije. Radna atmosfera je opuštena, dolasci na posao oko 9 sati, odlasci još fleksibilniji. Zbor radnika i osnovna organizacija Saveza komunista djeluju i odlučuju. Skladište u Tkalčićevoj puno je knjiga. „Polet“ se ne prodaje ni približno spomenutih 30.000 primjeraka.

Prodaja kolportažom posebna je priča. Časopis „Pitanja“ ne može biti komercijalni proizvod, a pogotovo to ne mogu biti društvena istraživanja. Glavni urednik „Poleta“ Franičević smijenjen je, redakcija se osipa. Glavni urednik „Pitanja“ Pero Kvesić je na odlasku. Ima tu svašta, daleko je to od radne organizacije koja je sposobna opstati na tržištu, ostvariti prihod za podmirenje troškova. Dotacija se očekuje od osnivača, a svaki pokušaj racionalizacije proglašava se atakom na samoupravna prava i ograničavanje kreativnih programa. Ekonomska kriza i pomanjkanje novca uvjetovali su odluke osnivača usmjerene ka racionalnijoj organizaciji CDD-a. Prihvatio sam provođenje tih odluka s uvjerenjem u njihovu neophodnost. To je podrazumijevalo suočavanje s raznim teškim odlukama i otporima koji su u takvim prilikama neizbježni.

Pored tajništva, računovodstva, daktilografije, distribucije, prodaje, tu su specifični poslovi lekture, redakture, urednički poslovi, društvena istraživanja. Ured direktora, računovodstvo i dio uredništva je u Opatičkoj 10. Svako jutro preko Trga Republike, uspinjanje Radićevom, kroz Kamenita vrata. U prizemlju je bio Tuđmanov Institut za historiju radničkog pokreta (on mu je bio osnivač i ravnatelj), na katu CDD i redakcija časopisa „Oko“. Pri pozdravu, Goran Babić glavni urednik „Oka“ i afirmirani pjesnik mi govori: Ako hoćeš riješiti problem dođi kod mene, ako hoćeš beskrajne prazne razgovore, idi kod Račana u CK. Oko podneva, slijedi silazak preko Jezuitskog trga stubama pored Uspinjače, „Kavkaza“, „Zvečke“ i HNK-a u Savsku 5. Svakodnevna ruta, danima, mjesecima. Taj hod Zagrebom, ispunjenog mladošću i ljepotom na ulicama, do danas mi je neizbrisiva slika.

Zaposlenici CDD-a koji su u tom periodu bili nosioci poslova po djelatnostima, po sjećanju su bili: Marjan Jurleka, Fernando Soprano – redaktor i urednik „Poleta“, Inoslav Bešker, Mario Rebac i Gordana Visković – urednici u izdavačkoj djelatnosti, Ivan Doroghy i Nenad Pejušković – urednici studiografičkog dizajna, Furio Radin i Vlasta Ilišin – zaposlenici u istraživačkoj djelatnosti. Maria Repca smo uputili na dvogodišnje učenje jezika u Kinu. Dobio je rijetku priliku u to vrijeme, a za to vrijeme CDD mu je osigurao plaću.

U tom periodu objavljeno je nekoliko knjiških naslova npr.: Koze, vuci, magarci: politička karikatura mladog Joška Marušića (1981.), Bijelo dugme: biografija Darka Glavana i Dražena Vrdoljaka (1981.), Argumenti za revoluciju Augusta Cesarca, Zorice Stipetić (1982.), a posebnu pozornost izazivala je opsegom od 819 stranica i autorstvom, knjiga Pitanja lenjinizma Josifa Staljina (1981.) Radilo se o zbirci Staljinovih govora i tumačenja marksizma. Izuzev dokaza o slobodi izbora, ni danas ne vidim smisao objavljivanja ove knjige; sve je ionako već bilo poznato. A priprema i tiskanje takve knjige koštalo je dosta. Časopis „Pitanja“ obilježavao je neredovit ritam izlaženja, mijenjanje uredništva, urednika, neprofiliranost koncepcije. Istraživačka djelatnost okupljala je mlađe studente i profesore na obradi pojedinih područja života mladih, a Furio Radin vjerojatno je prvi istraživao ponašanje navijačkih grupa.

Pri dolasku u CDD, prioriteti su se, sukladno odlukama osnivača, sukusirali na organizaciju racionalnog poslovanja svake djelatnosti i CDD-a u cjelini, a posebno na osiguravanje uvjeta za redovito izlaženje tjednika „Polet“, što je u tom momentu bila najvažnija i najvidljivija djelatnost CDD-a. Beskrajna energija i vrijeme utrošeni su za transformaciju pravnog statusa CDD-a iz radne organizacije u radnu zajednicu. Razna su bila tumačenja tih promjena, a radilo se samo o jasnijem definiranju odnosa u donošenju odluka i racionalizaciji troškova. Npr. spajanje poslova računovodstva CDD-a i RKSSOH tumačilo se kao atak na samostalnost CDD-a, a danas jedan knjigovodstveni ured vodi poslovanje za pedeset i više poslovnih i društvenih organizacija.

Rakelin „Polet“

Početkom 1981. „Polet“ se našao u doista teškoj situaciji. Smjenom glavnog urednika Franičevića, osuo se i dio redakcije i suradnika. Novoizabrano Predsjedništvo, u ulozi osnivača lista, trebalo je vrijeme za analizu problema, donošenje potrebnih odluka te prijedloga za izbor glavnog urednika. Budući da su odnosi između Franičevićeve redakcije i Predsjedništva dospjeli do totalne isključivosti, za glavnog urednika bila je predložena i izabrana osoba izvan redakcijskog kruga, Mirjana Rakela, novinarka Radio Dubrovnika.

image

Mirjana Rakela

foto

Svaka redakcija „Poleta“ kroz neko je vrijeme postajala homogena grupa s ustrojenim obrascem djelovanja i reagiranja, određenim kodom prepoznavanja, etičkim, estetskim, vrijednosnim, izražajnim. Vjerojatno je u svim „Poletovim“ redakcijama te obrasce definirala zagrebačka jezgra suradnika, urednika, novinara, fotografa. Svaka promjena glavnog urednika dovodila je do preslagivanja karata, formiranja novog redakcijskog koda. Dolazak glavnog urednika izvan tog kruga kao u slučaju Mirjane Rakele, nužno će uvjetovati period upoznavanja, prihvaćanja, odbijanja, sve ono što dinamika tjednog izlaženja novine teško podnosi.

Mirjana Rakela bila je potpuno drugačija osobnost i temperament u odnosu na svog prethodnika Franičevića. Ona je s maksimalnom odgovornošću pristupila ekipiranju redakcije i nastavku izlaženja lista, unatoč očekivanim otporima dijela prethodne redakcije. Uz potporu predsjednice RKSSOH, dvije mlade obrazovane žene nastojale su osigurati redovito izlaženje „Poleta“, oslobođeno ekscesa namijenjenih privlačenju pozornosti.

Na dužnost direktora CDD-a stupio sam krajem siječnja 1981. i bio sam upoznat s procesom imenovanja glavne urednice i nastavkom aktivnosti na izlaženju „Poleta“.

Nas troje, kao odgovorne osobe za sudbinu „Poleta“, imali  smo  potpunu  međusobnu  suglasnost,  povjerenje i uvažavanje. Naravno da svaka promjena urednika i uredništva donosi promjene, ali one se uvijek više izražavaju u najužim redakcijskim krugovima, negoli kod čitatelja. Urednički staž Mirjane Rakele u „Poletu“ trajao je oko pola godine. Održani kontinuitet izlaženja, bez zapamćenih afera, nije bitno smanjio zanimljivost i značaj „Poleta“, kako su to predviđali, a kasnije i tvrdili oni koji su bili nezadovoljni njezinim izborom. Sredinom ljeta Mirjana Rakela odlučila je napustiti mjesto glavne urednice i vratiti se u Dubrovnik.

Kustićev „Polet“

Rakelin odlazak podrazumijevao je izbor novog glavnog urednika i novo ekipiranje redakcije. Mjesto glavnog urednika postalo je jedno od najpoželjnijih za širok krug ambicioznih mladih ljudi. Prihvatio sam odgovornost spram Predsjedništva RKSSOH za prijedlog i imenovanje novog glavnog urednika. Kako se je u prethodnom šestomjesečnom razdoblju, afirmirala grupa ambicioznih i uspješnih mladih suradnika koju čine Branka Trbović, Višnja Kamenski, Željko Krušelj, Miodrag Šajatović i Ivan Cico Kustić za urednika sam predložio Miodraga Šajatovića, studenta ekonomije, koji se već afirmirao prilozima s ekonomskom tematikom, te ozbiljnim i odgovornim pristupom uredničkim poslovima. Staloženošću i mirnoćom odavao je sposobnost usklađivanja odnosa i vođenja redakcije. No, on je  taj prijedlog glatko odbio s obrazloženjem da ima šest ispita do završetka faksa, pa ako se prihvati uredništva, teško da će diplomirati. Prihvatio sam njegovo obrazloženje s uvjerenjem da ni jedan drugi kandidat ne bi odbio ovakvu ponudu. Čini mi se da nisam pogriješio s tim prijedlogom. Šajatović je ostvario karijeru ekonomskog analitičara kroz „Večernji list“ i izdanja EPH, a danas je glavni urednik i suvlasnik „Lidera“, najutjecajnijeg poslovnog tjednika.

Teško je u jednoj osobi objediniti sve osobine koje su se tražile od kandidata za glavnog urednika, potrebne da se pomire interesi čitatelja, javnosti, redakcije i osnivača. Procjenjujući da posjeduje takve sposobnosti, predložio sam Ivana Cicu Kustića, urednika kulturne rubrike, mirnog i samozatajnog zagrebačkog dečka koji nije iskazivao nikakvu ambiciju za političkom aktivnošću pa ni za poziciju glavnog urednika. Prihvatio je tu ponudu, izabran je za glavnog i odgovornog urednika „Poleta“, izdržavši na njoj puni dvogodišnji mandat.

Ivan Cico Kustić

Prva polovica 1981. protekla je u aktivnostima posvećenim stvaranju stabilnih uvjeta za izlaženje „Poleta“ i analizu svih djelatnosti CDD-a u cilju racionalnijeg poslovanja. Postupno se formirala redakcija lista te počeo formirati krug novih suradnika. Pojedine odluke koje sam morao donijeti izazivale su otpor i negodovanje. Npr. u CDD je bio stalno zaposlen Ivan Doroghy, akademski slikar, djelatan u „Poletu“ od prvog broja, a grafičko uređivanje „Poleta“ honorarno je obavljao Goran Trbuljak. Mada je Trbuljak stvorio grafički prepoznatljiv izgled lista, smatrao sam da će to uspjeti i Doroghyu.

image

Ivan Cico Kustić

foto

Doroghy je prezentirao osobno grafičko oblikovanje lista, vlastitu estetiku i viziju izgleda lista u kojem će ostati do kraja njegova izlaženja. Pored vrlo uspješnoga grafičkog oblikovanja lista, Doroghy je kao istinski intelektualac širokih interesa i izgrađenih stavova, tolerantna  i  kreativna  osoba  svojim  stavovima  i iskustvom stvarao konstruktivnu atmosferu kako u formiranju radne redakcije „Poleta“, tako i u svim drugim djelatnostima CDD-a. Iako se ta odluka iskazala potpuno opravdanom, značila je dokidanje nekih uspostavljenih odnosa i izazvala negativne komentare. Iste reakcije uslijedile su i na moj pokušaj uvođenja reda u prodaju „Poleta“ putem kolportaže. Pored zaposlenih u CDD-u, čiji je posao bio prodaja novina, djelovali su tzv. koordinatori kolportera. Jedan od njih bio je istovremeno i menadžer „Parnog valjka“. Kada se tu pokušavalo uvesti reda, evidentirati prodaju i kontrolu zarađenog novca, uslijedila je priča o ugrožavanju tržišnog poslovanja koja se širila krugom nezadovoljnika. Brojne aktivnosti na uspostavljanju efikasnije organizacije djelovanja CDD-a odnosile su mi ogromnu energiju, vrijeme i emocije, ali su dovele do stvaranja radne atmosfere nužne za stabilno odvijanje djelatnosti u okvirima realnih mogućnosti.

U ostvarenju aktivnosti CDD-a nisam imao niti tražio nikakvu podršku političkih struktura, van redovnih komunikacija s Predsjedništvom RKSSOH. Uvijek sam više želio biti na distanci nego u blizini vlasti, a to je značilo samostalniju poziciju djelovanja. Ne tražiš usluge – nemaš obaveza,   nisi dužan. Takav sam princip nastojao ostvariti u svim aktivnostima CDD-a, a što je imalo najvećeg značaja za „Polet“. Pritom moram priznati da nekih pritisaka i zahtjeva sa strane politike nije ni bilo.

Sjećam se samo jednog sastanka u Kockici koji je vodio Stipe Šuvar, vjerojatno 1982. godine. Tema je bila ostvarivanje programa CDD-a, atmosfera među mladima i sl. Šuvar je uvodno započeo ciničnim profesorskim stavom u stilu da čujemo šta se to dešava u CDD-u, a s prizvukom očekivanja nekih nestašluka koje su pratile CDD, naročito „Polet“. Ništa se ne dešava, odgovaram mu samouvjereno i gotovo ljutito, jednom jedinom rečenicom. Šuvar, očito iznenađen takvim drskim stavom i odgovorom, nastavlja mirnije: Kako misliš ništa se ne dešava? Ništa, nirvana, žabokrečina, nema kreativnosti, nema stvaralačkog nemira, odgovorih mu. Trajno sam zapamtio taj razgovor i ovdje ga doslovno bilježim. Nakon razmjene tih nekoliko uvodnih rečenica, nastavili smo razgovor mirno, bez ikakvih primjedbi i dociranja s njegove strane. Uvriježila se fama kod nekih političara da je CDD izvor nekakvih buntovnih tendencija, a ja sam doista mislio onako kako sam odgovorio Šuvaru. Bio sam trajno nezadovoljan upravo nedostatkom kreativnosti, pa ako hoćete baš, buntovništva i nemirenja sa stanjem. Da smo se bar tih godina ozbiljno pobunili…

image

Zdravko Milak strip Polet

foto

No, vratimo se „Poletu“. Imenovanjem Ivana Cice Kustića u drugoj polovici 1981. za glavnog urednika „Poleta“ započet će dvogodišnje, vjerojatno najstabilnije razdoblje stvaranja i izlaženja lista. Kustić, čovjek iz kulture, Miodrag Šajatović, zamjenik glavnog urednika s inovativnim pristupom ekonomskim i društvenim temama i grafički urednik Ivan Doroghy, činit će, uz već dokazane mlade autore i urednike, okosnicu redakcije koja će okupljati i afirmirati sve veći broj mladih autora.

Osigurana im je potpuna autonomnost i sloboda u stvaranju lista. Smatram da je to razdoblje bilo jedno od najugodnijih za njegovo kreiranje. Redakcija nije trpila nikakve presije u pogledu podizanja tiraža, političkih zahtjeva i pritisaka. U nekim analizama i tumačenjima, taj period označava se kao period depolitizacije „Poleta“, kao neka vrsta rock magazina. Činjenica jest da je Kustićev „Polet“ bio velika platforma za novi glazbeni val, glazbenu scenu koja je bujala početkom osamdesetih. „Azra“, „Prljavo kazalište“, „Film“, „Idoli“ i druge novovalne grupe imale su u „Poletu“ poseban periodični prilog na osam stranica, objavljivan pod nazivom JURM (Jugoslavenski rock moment). Novovalnu glazbenu scenu pratila je, uvjetno rečeno, i novovalna fotografska scena s nizom mladih zanimljivih fotografa, čije je fotografije Ivan Doroghy kao grafički urednik vješto komponirao u vizuelno zanimljive cjeline.

Nisu bile zapostavljene ni druge teme. Pored novovalne glazbe, „Polet“ se u tom razdoblju kontinuirano i vrlo angažirano bavi socijalnim temama iz života mladih, naročito stanjem u domovima za nezbrinutu djecu i starije. Obrađivane su teme vezane za studentski standard, seksualnost mladih, ekonomske teme, probleme radništva i odnose u tvornicama, te uvijek prisutne političke teme. Naročito privlačni i zanimljivi bili su razgovori, intervjui s poznatim ličnostima iz javnog života estrade: pjevačima, sportašima, glumcima, književnicima, ilustrirani obiljem zanimljivih fotografija. Mladim novinarima bilo je uzbudljivo intervjuirati u to vrijeme velike zvijezde poput Zdravka Čolića, Josipe Lisac, Ćire Blaževića, Olivera Dragojevića, Gorana Bregovića i drugih.10 Taj period karakterizira stalni rast novih suradnika i afirmacija mladih novinara i fotografa, kao i veliki angažman već afirmiranih autora. Nabrajam ih po sjećanju: Ratko Karabatković i Rafael Pejčinović bili  su silno angažirani na problematici domova za nezbrinutu djecu.

Ozbiljnim prilozima zastupljeni su Željko Krušelj, Miodrag Šajatović, Damir Novotny, Dubravko Grakalić, Goran Litvan, Branka Trbović, Višnja Kamenski, Jasmina Kuzmanović, Alemka Lisinski, Dubravka Tomeković, Lidija Juranović, Ivan Mužina, Jure Ilić, Srđan Španović, iz Siska su se javljali Senad Pašić, Miodrag Dobrić i Mato Piškor. Stalnoj postavi fotografa u sastavu Ivan Posavec, Jasmin Krpan, Milisav Vesović, Andrija Zelmanović, Dražen Vukov Colić i Šime Strikoman – kasnije Milenijski, pridružili se mladi Igor Kelčec, Goran Dvoržak…(blijede sjećanja).

image

Jasmin Krpan, Andrija Zelmanovic, Ivan Posavec, Šime Strikoman

foto

Konačno smo uspjeli formirati i Savjet „Poleta“, zakonom predviđeno savjetodavno tijelo, čije se formiranje pripremalo nekoliko godina. Savjet su činili predstavnici Sabora, RKSSOH, Saveza komunista, CDD-a i redakcije „Poleta“. Za predsjednicu Savjeta izabrana je Zorka Bilalović, potpredsjednica jednog vijeća Sabora. Suradnja s predsjednicom Savjeta bila je vrlo konstruktivna. Sama uloga Savjeta u mojem mandatu bila je puno više u funkciji pomoći, nego eventualne kontrole ili cenzure. Prva sjednica Savjeta održana je 18. XII. 1981. što je crtežom dokumentirao suradnik u „Poletu“ i prijatelj mi Zdravko Milak. Srce ga je izdalo 1989. g. u 33. godini života, neposredno pred obranu doktorata na Pravnom fakultetu u Zagrebu.

Izdavanje tjednih novina za koje priloge u pravilu stvaraju vanjski suradnici, ozbiljan je posao koji zahtijeva svakodnevnu dinamičnost, rješavanje bezbrojnih detalja. Unatoč tome, taj je period  bio obilježen ugodnom atmosferom u redakciji, stalno obnavljanom bujicom novih mladih, pametnih i zanimljivih suradnika. Nismo se plašili nikakvih političkih pritisaka ni intervencija, niti ih je bilo. Sjećam se tek nekoliko pokušaja, više molbi nego zahtjeva za intervencijom, od kojih su neke dolazile iz moga Siska. Jedna se je odnosila na objavljenu reportažu iz Željezare Sisak. Na poziv omladinskog vodstva Siska, došao sam s Mirjanom Rakelom i Renatom Pondeljak Matijević, poslušati prigovore. Uz neke primjedbe na tekst, glavni prigovor odnosio se je na sliku nakošenog dimnjaka visokih peći. Postrojenja su u „Poletovnom“ stilu slikana iz kose perspektive, pa se je to protumačilo kao moguća slutnja propasti Željezare. Nakon razgovora i objašnjenja, omladinac je zaključio: Dobro, osudili smo članak, hvala što ste došli… „Šta smo osudili, šta tu ima osuditi…“ Onda dobro, ništa, doviđenja… Trideset godina kasnije Željezara je nestala, no uništile su je druge sile, ne poletovske. Poziv iz sisačkog partijskog komiteta mi je još više ostao u sjećanju. Zvao je moj poznanik, kojemu je prije nekoliko dana umro brat u 34. godini života, a ostalo je dvoje malodobne djece. Tražio je da „Polet“

Kada je mlada novinarka Alka Vuica radila intervju za „Polet“ s Goranom Bregovićem, on ju je navodno upitao: Curo, jesi li se ti došla udati ili dobiti intervju? Opširnije na portalu faktor.pa>vijest (pristupljeno 29. IX. 2022.). ne objavi reportažu iz doma za socijalno ugroženu djecu u Sisku, koju je žestoko obradio Rafael Pejčinović, prikazavši brojne probleme te djece. Pomislio sam: čovječe, možeš li zamisliti djecu svoga brata u tom domu, ali sam mu odgovorio: Ne dolazi u obzir nikakva intervencija; jer ako bih to samo jednom pokušao, nikad više svojim dečkima ne bi mogao pogledati u oči. A Rafael Pejčinović i Ratko Karabatković nastavili su raditi cijeli niz reportaža na socijalne teme zahvaljujući kojima se ponegdje stanje i mijenjalo. Jednom je jedan, u to vrijeme, vrlo poznat novinar, zatražio da se neka tema ne obradi, a samo jednom su zvali iz „Vjesnikove“ „nadzorne“ službe da pripazimo na neki tekst na vanjsko-političku temu.

Nije bilo popusta ni prema političarima. Sjećam se trenutka kada je u redakciju u Savskoj 5, sav usplahiren upao Srđan Španović, koji je prisustvovao nekoj raspravi u CKSKH u Kockici s pitanjem: Hoćemo li raspaliti po Šuvaru? Nemamo pojma što je bilo na raspravi ali kažemo: Naravno, samo šibaj. Španović je napravio prilog na dvije stranice, možda čak na duplerici, autorski tekst bez bilo kakvih sugestija. Ne sjećam se nikakvih ozbiljnih reakcija politike na taj prilog. Srđan Španović se  je posebno isticao u toj nadolazećoj bujici mladih suradnika. Visok, snažan, temperamentan, kiptio  je energijom, željom za akcijom i rješavanjem problema. Svojim entuzijazmom i vizijom najviše me podsjećao na Zorana Franičevića, samo s još većom energijom. S tom energijom radio je, stigao je i  u omladinsko rukovodstvo, a kasnije je ostvario zapaženu karijeru novinara. Nažalost otišao je u 39. godini života. Sanjin Španović, njegov sin ostvario se u novinarskom pozivu, a nedavno je objavio knjigu o legendarnom "Dinamovom" nogometašu Velimiru Zajecu. Prepuna je sličnih priča povijest poletovaca.

O odnosima i atmosferi koja je u to vrijeme vladala u redakciji „Poleta“, Krušelj bilježi svjedočenje glavnog urednika: Kustić je, kako priznaje samo jednom bio izložen ljutnji direktora Tadića, što je ostalo u unutar redakcijskim okvirima. Na naslovnicu je stavio portret Gorana Gajića, koji je u međuvremenu postao filmski redatelj s međunarodnom reputacijom, u svečanom odijelu s leptir – mašnom i ‘Poletom‘ u rukama. Tadić je Gajića nazvao ‘kretenom‘ i pred Kustićem poderao list.“11 Zaboravio sam taj detalj, ali vjerujem Kustiću. Oprosti Gajiću, bilo je teških dana i trenutaka, to je vjerojatno bio jedan od takvih. Posao direktora sastojao se je u osiguravanju i usklađivanju milion detalja, a društvu oko „Zvečke“ i

„Kavkaza“ bilo je prestižno pojaviti se na naslovnici „Poleta“. Gajić je u to vrijeme bio jedan od tih suradnika „Poleta“, zabavljača, a ja sam mislio da „Polet“ može više i jače od same zabave.

Priznajem, nikad nisam bio potpuno zadovoljan dosegom „Poleta“ ali svi mi oko „Poleta“ imali smo različite interese, vizije i očekivanja. Redakcija „Poleta“ u Savskoj 5 bila je poželjno mjesto susreta, kako mladih suradnika, tako i novinara „Vjesnika“, studenata, profesora, estrade, sporta. Kako se radilo o relativno malom prostoru, prošireni uredi bili su obližnja gostionica u Novinarskom domu „Plješivica“, popularna Plješka, gdje si mogao naći sve one koje trebaš, a nisu u redakciji. Druga, malo skuplja destinacija bila je „Dijana“, bar u hotelu „Intercontinental“, preko puta redakcije. Tu se razgovaralo i slikalo s Lepom Brenom i sličnim zvijezdama toga vremena. Džoni Štulić i „Azra“ bili su u to vrijeme na vrhuncu uspjeha i popularnosti, a Džoni je volio svratiti u redakciju. Jednom je upao u redakciju (vjerojatno 1983.) i onako visok, u tada popularnoj iznošenoj zelenoj jakni, vijetnamki, započeo tiradu: Što hoće ti političari, šta su oni napravili, što oni rade; ja sam u godinu dana prodao

300.000 ploča… Uzrok njegove ljutnje bile su tada aktualne komisije za ocjenjivanje kulturnog značaja glazbenih ostvarenja, tzv. šund komisije. Ono što se ocijenilo neprikladnim, dodatno se oporezivalo, pa se tu vjerojatno našla i poneka Štulićeva pjesma. Iako je potkraj 1980-ih odselio u Nizozemsku, njegove pjesme su još uvijek aktualne, kao i trajni sporovi u vezi s autorskim pravima. Uvijek mi se vraća slika tog buntovnog mladića, a ovdje i danas mnogi zarađuju na njegovim pjesmama.

Pored „Poleta“ u CDD-u smo razvijali i druge djelatnosti. Časopis „Pitanja“ preuzeo je kao glavni urednik poslije Kvesića, Dubravko Pajalić. Pokrenuli smo i novi časopis za književnost „Off“, u čijem su se uredništvu nalazili Velimir Visković, Ana Lendvaj, Branko Maleš, Branko Čegec, a 1982. godine objavili smo natječaj za objavljivanje prve knjige na razini Jugoslavije. Gordana Visković organizirala je žiri sastavljen od mladih književnika po republikama. Sjećam se da je nagradu za esej dobio Ivo Žanić iz Zagreba, a za prozu Gudelj iz Novog Sada, čijeg se imena ne sjećam (ali znam da nije Petar). Iznenadio sam se kada sam čuo da je poslije mog odlaska iz CDD-a, već ranije raspisani natječaj     za 1983. g. poništen. Iste godine objavili smo zajedno sa Izdavačko-istraživačkim centrom mladih Srbije knjigu: O anarhizmu mladog vojvođanskog autora Lasla Sekelja. Ova, jedna od prvih takvih studija objavljena kod nas, izazvala je raspravu i na Predsjedništvu CKSKH, ali bez ikakvih zvaničnih intervencija.

Početkom 1983. pojavio se u Savskoj 5 Velimir Srića, neposredno po povratku sa studijskog boravka u SAD-u. Donio je zbirku prevedenih tekstova o informatičkoj tehnologiji i budućnosti. Tvrdio je da su tu prvi tekstovi takve vrste koji bi bili objavljeni kod nas. Knjiga je objavljena u izdanju CDD-a. Pokrenuta je i biblioteka „Quorum“, koju je uređivao Pero Kvesić, u kojoj su prostor dobili mladi autori. Branko Čegec, koji je poslije povratka iz vojske zaposlen u CDD i uređivao biblioteku, sjeća se da je u toj biblioteci 1984. godine objavljeno dvanaest naslova. Svoju prvu knjigu Zatočenici tu je objavio naš najizvođeniji dramski pisac Miro Gavran, aktualni predsjednik Matice Hrvatske. Objavljivali smo Marxa i Freuda u stripu i slične novotarije.

Krajem 1982. došlo je do redovnih promjena u vodstvu omladinske organizacije, osnivača CDD-a. Mijenjaju se jednogodišnji tzv. listopadni mandati. Za predsjednika RKSSOH dolazi Rade Šekuljica iz Vukovara, a za sekretara Mladenka Duras iz Pule, a već se znaju i njihovi nasljednici za 1984. godinu, Stipe Orešković iz Zagreba kao predsjednik i Mladen Perica iz Splita kao sekretar RKSSOH. Ideja tih jednogodišnjih mandata imala je za cilj da se izbjegne birokratizacija političkih organizacija i djelovanja, ali je u nekim slučajevima značila potpunu konfuziju i neizvjesnost. U slučaju CDD i „Poleta“ to je svake godine značilo nova preispitivanja, nove koncepcije, a objektivno malo novih ideja. S prethodnom ekipom Karaman, Požgaj, pa Golubić, Čavrak imao sam usuglašene stavove  oko djelovanja CDD-a i korektne i jasne obaveze te odgovornosti, svatko u svojoj domeni. S novom ekipom trebalo je krenuti ispočetka. Nakon perioda upoznavanja, počela je priča o novoj koncepciji, promjenama koje me vraćaju na početak 1981. Smatrao sam cijelu djelatnost CDD-a, s „Poletom“ kao najvidljivijom produktom, dobro usklađenom organizacijom, s velikim brojem mladih suradnika i autora. Bio sam nekoliko godina stariji od nove ekipe s višegodišnjim iskustvom na poziciji osnivača i izdavača. Zadobio sam njihov respekt i uvažavanje, ali nisam više imao volje kretati ispočetka, npr. objašnjavati zašto je logično da novi urednik „Poleta“ bude netko tko je svojim radom i stavom zaslužio povjerenje redakcije. Dozvolio sam si drskost da mjesecima odbijam doći na sastanak u Kockicu praktički kod poslodavca. Mladenka Duras, sekretar RKSSOH, prijateljski mi je prijetila: Ako ne dođeš, privest ćemo te… „Samo me privedite…“ Nikada nisam otišao na taj sastanak u Kockicu, a koliko se sjećam nikada niti poslije toga proljeća 1983. g. Morao sam naći razlog za posjet Kockici.

Prejednostavno je zaključiti da je postojao problem, nesporazum sa zločestim novim dečkima  i curama. Možda je danas teško razumjeti, ali ja sam se osjećao pozvanim mijenjati svijet, odnose     u društvu oko sebe. Doživljavao sam stvarnost iz ureda političkog profesionalca s jedne strane i novinske redakcije s druge strane. Činilo mi se to kao vrtnja u začaranom krug gdje nema stvarne promjene društvenih odnosa i da su one moguće samo u bazi društva, u tzv. realnom sektoru. Bez svađa i nesporazuma, podnio sam ostavku na mjesto direktora CDD-a 1. X.1983., praktički na pola mandata i vratio se u Željezaru Sisak. Pred sam odlazak održao sam zadnji sastanak s redakcijom i suradnicima „Poleta“ u Savskoj 5. Izbrojili smo 28 osoba. Bila je to grupa sjajnih mladih pametnih ljudi, punih entuzijazma, energije i optimizma. I danas ih smatram svojim velikim uspjehom. S nekima sam ostao u kontaktu do danas, a u Savsku 5 nikad više nisam svratio; teško podnosim rastanke…

Poslije odlaska, samo sam površno pratio zbivanja oko CDD-a i „Poleta“. Vodstvo RKSSOH u kojem je već dominirao vehementni Stipe Orešković, po isteku mandata Cice Kustića, nije prihvatilo prijedlog redakcije da se za glavnog urednika izabere Srđan Španović, a zamjenika Goran Litvan. Imenovan je kandidat RKSSOH, odnosno Stipe Oreškovića, Mladen Babun. Uslijedila je potpuna promjena koncepta „Poleta“. „Polet“ se upustio u političku tribinu frakcijskih obračuna unutar Saveza komunista na republičkoj i državnoj razini. Osiguravali su budžet za reklame i dizanje tiraža, nezabilježene u dotadašnjem izlaženju „Poleta“. Vrijeme je to velikih previranja u jugoslavenskom društvu, bez naznaka izlaska iz permanentnih kriza. Taj ciklus silno politiziranog „Poleta“ završio je 1985. smjenom urednika Mladena Babuna. Nakon njega za glavnog urednika bio je imenovan Puljanin Zoran Simić, koji će s četverogodišnjim mandatom postati glavni urednik s najdužim stažom. U novim, sve burnijim vremenima, „Polet“ će gubiti na prepoznatljivosti, tražeći svoje mjesto na novinarskoj sceni i u društvu koje baulja bez jasnog izlaza. Zadnji, deveti glavni urednik Ivica Bujan, uredio je šest brojeva “Poleta“ koji je nestao zajedno s njegovim izdavačem Savezom socijalističke omladine Hrvatske. Ista je proglasila samoraspuštanje 1. IV. 1990. godine. Nije bila prvoaprilska šala.

image

Polet redakcija

foto

Toliko željeno slobodno tržište u kojem su neke ekipe oko „Poleta“ godinama prizivale potpunu slobodu i tiražnu ekspanziju, širom se otvorilo. Nitko od njih nije se prihvatio ostvarenja svojih ranijih planova o „Poletu“ s tiražom od 80 do 100.000 primjeraka. Slobodni od stega politike i sigurnog novca, prihvatili su stegu novih gazda i malo većeg novca, a „Polet“ brzo prepustili zaboravu. Prigodno tek, u svrhu samopromocije, prisjećat će se svojih važnih uloga. Vjerojatno posljednji put držao sam „Polet“ u rukama potkraj 1989. Dugo sam već trunuo u provinciji, rješavajući obiteljsku egzistenciju i pratio dnevne novine, „Danas“, „Start“ i „NIN“ (koji sam, ne znam kako, počeo pratiti još od 20. godine života), kada sam u tom broju "Poleta" pročitao intervju s Franjom Tuđmanom12 u kojem on navodi kako nije za višestranačje već za nekakav pluralizam u okviru Socijalističkog saveza. Bio sam iznenađen tim stavom, smatrajući to dijelom taktičke igre, tim više jer još nije bila donesena odluka o višestranačkim izborima. Ona je donijeta tek 10. XII. 1989., naravno od strane CK Saveza komunista Hrvatske, dok je HDZ kao stranka registriran 5. II. 1990. Razočarao me je taj njegov stav jer sam bio ubjeđen da nas nikakav pluralizam unutar Saveza komunista Jugoslavije ne može izvesti iz rastućih problema društva i krize u koju smo zapali. Nepovjerenje prema bilo kojoj partiji i stranki koja je sama na vlasti, bilo je moje političko uvjerenje zabilježeno na stranicama sisačkog tjednika „Jedinstvo“ kolovoza 1989. Bio sam naime jedan od trojice kandidata za predsjednika sisačke partijske organizacije u prvim unutarpartijskim izborima s više kandidata za jednu funkciju. Dobio sam najviše glasova, ma što to značilo. Ubrzo se pokazalo da sam u tim forumskim igrama remetilački faktor. Nakon prvih višestranačkih izbora i Sisku, SDP – tada Stranka demokratskih promjena, dobila je izbore, a ja sam odbio sve ponuđene funkcije koje su mi, kao predstavniku Željezare, nuđene. Nakon nekoliko mjeseci žučnih rasprava i ignoriranih prijedloga, jednom rečenicom zahvalio sam se na članstvu u Savezu komunista, a time i trajno, na bilo kakvom političkom angažmanu. To ne znači da i danas nisam krajnje politički ostrašćen čovjek – na tragu Marxove 11. teze o Feurbach-u: Filozofi su svijet samo različito tumačili, radi se o tome da ga se promijeni (neki od nas trajno ostaju neodrasli).

 

Članak je izašao u reviji za književnost, umjetnost i kulturu „Kupa“ br. 15/16, izdavača i urednika Borisa Vrge (Petrinja). Zahvaljujemo na prilici da prenesemo prilog  o Poletu.

05. veljača 2023 14:36