Život
StoryEditor

Polet – mit koji se opire zaboravu (4): Tko je zapravo Polet?

30. Studeni 2022.
Đuro Tadić i Miodrag Šajatović

Đuro Tadić, nekadašnji direktor CDD-a, izdavača kultnog omladinskog lista Polet, objavio je u kulturnom časopisu Kupa opsežan članak pod naslovom „Polet – mit koji se opire zaboravu“. Kako su iskustva iz Poleta ugrađena i u projekt Lider, s posebnim zadovoljstvom prenosimo članak u nekoliko nastavaka. Ovo dragocjeno svjedočanstvo iz još nezabilježenog kuta upotpunjuje sliku fenomena zvanog Polet.....

Piše: Đuro Tadić, [email protected]

Prizivajući sjećanja na „Polet“, poželio sam čuti neke od suradnika iz toga davnog vremena, među njima i Peru Kvesića, prvog urednika „Poleta“ s kojim sam počeo pobliže surađivati pri dolasku u CDD, početkom 1981. On je tada bio glavni urednik „Pitanja“ na odlasku, ali smo još dosta dugo surađivali na raznim poslovima. Od prvog susreta smo se skužili i prihvatili i takav je odnos među nama ostao trajno. Poslije mog odlaska iz CDD-a, rijetko bi se čuli, još rjeđe susretali. Ovom prilikom htio sam potaknuti njegova sjećanja na „Poletove“ početke i čuti njegovo viđenje toga vremena.

Iako se godinama nismo čuli, razgovor smo započeli kao da smo jučer izašli iz Savske 5. Prvo što me je upitao: Jesi li zdrav? U redu je, kažem, približno znajući njegovo stanje. On nastavlja: Znaš, ja sam ti u staračkom domu. Zadnju godinu proveo sam u pet bolnica. Sada sam potpuno nepokretan, u ležećem položaju. Ne mogu čašu vode dohvatiti ako je udaljena 10 cm od kreveta. Ne mogu ništa  sa računalom. Sada mi je jedini životni cilj sjesti u invalidska kolica, da se mogu služiti računalom i kretati… Što da ga nakon toga pitam o „Poletu“, o knjigama, o bilo čemu? Ali pitam, a uz ispriku za malo otežan govor, Pero odgovara istom mentalnom jasnoćom i lucidnošću koju poznajem desetljećima. S ushićenjem govori o pripremama prvog broja „Poleta“, o ekipi s kojom je započeo, o koncepciji, o pojedincima koji su dobro ili loše utjecali na njegovo stvaranje.

image

Naslovnica Poleta

foto

Govori mi o mladom znanstveniku koji je studirao u Budimpešti i doktorirao na temu „Omladinska štampa u Jugoslaviji“. S njime je na tu temu razgovarao desetak puta. Zove se Marko Zubak, saznao sam poslije, zaposlen je, zamislite, u Opatičkoj 10, u Hrvatskom institutu za povijest. Knjiga je objavljena na engleskom jeziku. Kaže da je to jedinstven slučaj u svijetu, da su novine za mlade stvarali mladi. Bilo je u svijetu novina za mlade no koje su uređivali i pisali profesionalni novinari. Priča mi o periodu života kada je bio stigmatiziran, sredinom osamdesetih, povodom čuvene „Bijele knjige“ i Stipe Šuvara. Za one koji ne znaju tu priču, napominjem kako se radilo o jednoj raspravi u CK SK Hrvatske na temu nacionalizma u Jugoslaviji, u kojoj su navedene knjige, pisci, kazališne predstave koje podstiču nacionalizam. Ti materijali su objavljeni u jednoj knjizi s bijelim koricama i tako je nastala fama o „Bijeloj knjizi“. Pero Kvesić    je surađivao sa Šuvarom na tim materijalima i tako zaradio etiketu dogmatskog cenzora kulturnog stvaralaštva. Kakva blasfemija. Kvesić se u svojim knjigama upravo poigravao sa svim dogmama, očekivanim ishodima. Posljedice su bile godine bez mogućnosti zaposlenja, objavljivanja, bez prihoda. Devedesete su za mene počele osamdesetih, osam godina bez stalnih prihoda; bilo je dana kad nisam imao za kavu… Bio sam ilegalac u svom gradu…, nastavio je. Danima me progoni Perina priča. Znam puno zajedničkih poznanika iz novinarskih, književnih, političkih krugova, pa zar nitko da čovjeku ne pruži ruku? Pozdravljamo se nakon sat razgovora. Pero je uvjeren da će ostvariti svoj životni cilj, da će sjesti u invalidska kolica, za svoj kompjutor, s napomenom da mu pošaljem tekst o „Poletu“. Priču o „Poletu“ valjalo bi završiti nekim rezimeom, sa distance koju su mimo naše volje učinile desetljeća:

Osnivač

Respektabilna je činjenica da su prije šezdeset godina tadašnja organizacija Saveza komunista i Saveza omladine spoznale značaj formiranja institucionalnog oblika za idejnu, teorijsku i istraživačku djelatnost mladih ljudi. To je realizirano kroz Centar društvenih djelatnosti, a značilo je osiguranje radnih prostorija, zapošljavanje i osiguravanje budžetskih sredstava za odvijanje svih aktivnosti. To će se održati sve do 1990. godine i omogućit će razvijanje svih djelatnosti, među njima i izdavanje „Poleta“. Kao što znamo, promjenom vlasti 1990., sve će to trajno nestati. Ni jedna nova stranka neće organizirati nekakav oblik teorijskog, stručnog djelovanja; nove vođe će sve znati i o svemu odlučivati.

Izdavač

Centar društvenih djelatnosti, u početku organiziran kao radna organizacija. institucionalni je oblik za ostvarivanje političkih i opće društvenih ciljeva Saveza socijalističke omladine, koja mu je osnivač. Djeluju na istoj platformi, ciljevi su im zajednički. U realnom djelovanju gotovo svo vrijeme javlja se privid rivaliteta, pitanje tko je važniji u cijeloj priči. U suštini nikakvog ozbiljnog rivaliteta ni sukoba nije bilo. Radilo se o mladim ljudima koji su pokušavali ostvarivati svoje ciljeve, svatko u svom domenu. Neslaganja, pojedinačni animoziteti, rasprave, bile su logične i nikada nisu dovodile  u pitanje prestanak financiranja djelatnosti CDD. Dinamika odnosa prirodna je osobina mladih i nije utemeljena tvrdnja o presudnom utjecaju politike na djelatnost CDD i „Poleta“.

Promjene glavnih urednika

Česte promjene glavnih urednika „Poleta“ u pravilu se tumače kao čin iskazivanja moći omladinskih vođa. U petnaest godina izlaženja „Poleta“ izmijenjalo se devet glavnih urednika. Okolnosti promjena različite su od slučaja do slučaja, nema jednoznačnih uzroka. Mišljenja sam da je dinamika promjena glavnih urednika više koristila nego štetila samom razvoju i utjecaju lista. Svaki novi glavni urednik donosio je neke nove ideje, promjene, i što je naročito važno, okupljao novi krug suradnika. Dinamika promjena bitna je za čitatelje, koji su uglavnom mladi, očekuju uvijek ono što je aktualno u datom trenutku života. Pretpostavimo šta bi bilo od „Poleta“ da su ga u tih 14-15 godina izlaženja uređivala dva i li tri glavna urednika sa stalnim redakcijama.

Tiraž

Tiraž „Poleta“ svima nama je u svim periodima bio noćna mora. Kako doseći tiraž koji će se prodajom samofinancirati? Nikad se to nije uspjelo, niti je imalo smisla pokušavati. A pokušavalo se svašta i stalno manipuliralo brojkama. Kolportaža je poseban mit, u financijskom smislu nije značila ništa, ali je imala reklamni učinak za promociju lista. Tiraž je, prema Krušelju, samo u nekoliko ekscesnih perioda dosegao 70.000 ali su u tom periodu remitenda i gubici bili najveći. Od broja tiskanih primjeraka „Poleta“ uvijek je bila važnija njegova stvarna čitanost. Ako procijenimo stvarne interese mladih za čitanjem i praćenjem tiska u tom vremenu, realan tiraž može se procijeniti na 15 do 20.000 primjeraka i taj bi broj bio najbliži granici samofinanciranja. I toliki broj stvarnih čitatelja je respektabilan, pogotovo u usporedbi s današnjim vremenom, u kojem se čitaju samo društvene mreže na mobitelima.

Jedna od naslovnica "Poleta"

Autentična škola odrastanja „Polet“ je predstavljao autentičnu škola novinarskog   i općeg odrastanja. Svi smo odrastali uz „Polet“, ali je to imalo najveće značenje za mlade novinare i fotografe, karikaturiste, gotovo sve autore. Kada bi mladi novinar došao u neku „veliku“ redakciju, npr. „Vjesnik“, onda je dobio urednika koji bi ga ograničio svojim okvirima, u svakom smislu. Nekoliko godina bi izvještavao s tržnica ili nekakvih sastanaka, a u kratkim izvještajima je morao paziti na „piičke“ implikacije, kako je izraz „političke“ duhovito skratila maestralna Tanja Torbarina. Nakon nekoliko godina postao bi kopija svoga urednika. U „Poletu“ je mladi novinar, fotograf, karikaturist donosio svoj autentični tekst ili fotografiju, prožet osobnim doživljajem, talentom, stavom. Urednik koji pripada istoj generacija, praktički nije utjecao na autentičnost autora. „Polet“ se pojavljivao na kiosku zajedno s „Vjesnikom“ ili „Večernjim listom“, s prilozima mladih autora, isto kao i etabliranih novinara. Pored slobodnog razvoja talenta i nesputanosti izraza, „Polet“ je mladim autorima omogućavao i slobodan izbor tema koje za „velike“ novine nisu bile poželjne (npr. socijalne teme, seksualnost, prostitucija i sl.). Stoga nije pretjerano govoriti o prepoznatljivoj „Poletovoj“ novinarskoj i fotografskoj školi iz koje su izlazili kompletni, formirani autori koji su dolaskom u veće redakcije ulagali svoje autorske osobnosti i donosili nove vrijednosti. Mnogi od tih autora dosegli su najznačajnije pozicije u raznim novinarskim, radijskim i televizijskim kućama, a neki su ostvarili i inozemne karijere.

Tko je zapravo „Polet“?

Po meni odgovor je jasan i nedvosmislen. Autori tekstova i fotografija! Velik je krug ljudi učestvovao u stvaranju „Poleta“, počevši od političara, direktora, urednika, tiskara, prodavača, administracije,  ali jedino što je ostalo u arhivama i memoriji generacija, autorski su radovi, tekstovi i slike. Autori, kojih je u Krušeljevoj Igraonici nabrojeno preko 2000, nosili su, svaki prema vlastitom senzibilitetu i autorskom interesu priče i slike iz stvarnog života na način koji nijedna novina ili još manje televizija, nije prakticirala. Činili su to energijom i senzibilitetom generacije s kojom su svakodnevno živjeli, jezikom kojim su međusobno komunicirali i stilom kojim su u to vrijeme živjeli. Budući da su donosili priče o kojima se nije moglo razgovarati s roditeljima, stjecali su povjerenje čitatelja. Stoga, odista egzistira teza o „Poletovoj“ slobodi. Ako se složimo da su „Polet“ zapravo autori, smatram da je njima samo poklonjen prostor u vremenu, a oni su, svojim pristupom i radovima osvajali slobodu, pomicali granice, rušili tabue i stereotipe.

Čitatelji, publika.

Organsku cjelinu „Poleta“, pored autora čini njegovo čitateljstvo i to onaj sloj, koji je stalno bio uz „Polet“. „Poletovi“ autori i njegova stalna čitateljska jezgra zapravo su bili tiha, puzajuća i nenasilna opozicija društvu koje je zapalo u krizu iz koje nije znalo pronaći izlaz. Zajedno s kritički mislećim ljudima iz ostalih društvenih slojeva, začetak su civilnog društva u tom vremenu, a i danas su okosnica našeg civilnog društva. Mislim da je to najznačajniji doseg „Poleta“. Nažalost, u odsudnom trenutku, pokazalo se da je taj sloj civilnoga društva pretanak.

Kraj

Sam „Polet“, a to smo svi mi ‘poletovci‘, ugasio se i nestao u najodsudnijem trenutku, u času kada je bio najpotrebniji. Utihnuo je pred rušilačkim zovom krvi i tla. Kada se rušio Berlinski i drugi zidovi u Europi, mi smo šutke gledali kako se na prostoru naše mladosti i odrastanja dižu neprelazni zidovi, počinju ratovi koji traju evo više od 30 godina i ne vidi im se kraja. Ako smo bili iskreni u onom vremenu, i ako danas realno sagledamo stvarnost, onda smo teško poraženi. Treba li nabrajati argumente? Puno ih je spomenuto u knjizi Izvori jedne katastrofe, američkog diplomata Warrena Zimmermanna. „Polet“ ostaje lijepa priča jednog vremena i naše mladosti, odrastanja u optimizmu i nadi za humanijim društvom, dobrom mjestu za svakog čovjeka. Vi ne bi vjerovali što smo sve vjerovali, napisao je prvi ‘poletovac‘ Pero Kvesić u jednoj svojoj pjesmi. Pa kad smo već vjerovali, čuvajmo mit o „Poletu“, ionako je veći od stvarnosti. Uz pozdrav svim ‘poletovcima‘, kojih ima širom svijeta, zahvaljujem na razgovoru povodom ovoga teksta Peri Kvesiću, Ivanu Doroghyu, Miši Šajatoviću, Ivanu Posavcu i Branku Čegecu. Hvala Željku Krušelju što je knjigom trajno sačuvao povijest „Poleta“. Na kraju hvala Borisu Vrgi, liječniku, pjesniku, autoru vrsnih likovnih monografija, izdavaču časopisa „Kupa“ koji mi je omogućio ovu zanimljivu muku vraćanja u prošlost. „To je važna i intrigantna tema“, hrabrio me je u nedoumici da odustanem. Čovjeku je u petrinjskom potresu potpuno uništen stan sa slikama, bibliotekom i svim ostalim, a on i dalje sam izdaje časopis, uvjerava me da je važno zabilježiti svako sjećanje na „Polet“. Mora da je i on vjerovao i odrastao uz „Polet“. Nosim mu ovaj tekst u kontejnersko naselje u Mošćenici gdje trenutno ordinira.

03. veljača 2023 07:52