Zamjenom ljudskih mišića tehnologije razvijene u prošlosti povećale su vrijednost ljudskog rada i u dramatično brzom procesu osigurale rapidan ekonomski napredak. Tehnologije budućnosti, pak, zamjenom ljudskih osjetila i uma, također će ubrzati taj proces ‒ ali uz rizik stvaranja milijunske mase građana koji jednostavno neće moći ekonomski pridonijeti te ogromne štete za već godinama nestajuću srednju klasu.
Procjene opće stope tehnološkog napretka uvijek su neprecizne, ali u prošlosti napredak je stizao sporije, upozoravaju Bill Davidow, CEO high-tech industrije, venture investitor i autor knjige ‘Marketing High Technology‘, koautor knjige ‘The Virtual Corporation‘, i Michael S. Malone, autor 20 knjiga, kolumnisti The Wall Street Journala, u članku objavljenom na stranicama Harvard Business Reviewa.
Brzina napretka
Povjesničar Henry Adams, tumače Davidow i Malone, mjerio je tehnološki napredak količinom snage generirane iz ugljena te ustvrdio da se izlazna snaga ugljena udvostručila svakih deset godina u razdoblju između 1840. i 1900. godine, prema ukupnoj stopi napretka od oko sedam posto na godinu. Svjetski rekord brzine vlaka 1848. godine bio je 96 kilometara na sat. Stoljeće kasnije, putnički zrakoplov razvozi putnike pri brzinama od oko 960 kilometara na sat, ali uza stopu napretka od samo dva posto na godinu.
Nasuprot tome, napredak danas dolazi vrlo brzo. Razmislite o količinama informacija u memorijama računala. Između 1960. i 2003. godine ta količina povećavala se prema faktoru od pet milijuna, a s vremena na vrijeme napreduje prema stopi od 60 posto na godinu.
U isto vrijeme, u skladu s Mooreovim zakonom (‘broj tranzistora koji se prema najnovijoj cijeni mogu smjestiti na čip udvostručava se svake dvije godine‘), poluvodička tehnologija napreduje stopom od 40 posto već više od 50 godina. Te stope progresa integralan su dio procesa stvaranja inteligentnih strojeva, koji će uskoro dominirati globalnom ekonomijom – a u procesu snižavat će vrijednost ljudskog rada zapanjujućom brzinom. Odgovor na pitanje kako se nositi s posljedicama tog razvoja bit će najveći izazov za slobodne tržišne ekonomije u ovom stoljeću.
Oni polako dolaze
Ako sumnjate u taj blitzkrieg tehnologija koje zamjenjuju radnike, pogledajte primjer Foxconna, najvećega svjetskog ugovornog proizvođača. Zapošljava više od milijun radnika u Kini. U 2011. godini tvrtka je instalirala 10.000 robota, nazivanih Foxbots, a 2013. godine 30.000. Svaki robot stoji oko 20.000 dolara, a upotrebljava se za obavljanje rutinskih zadaća poput prskanja, zavarivanja ili montaže. Nije teško zamisliti što će Foxbot uskoro biti u stanju učiniti, čak i ako Mooreov zakon ostane stabilan, te se nastave skokovi u izvedbi od 40 posto na godinu. Primjerice, danas se proizvodi 500 Baxtera na godinu, a riječ je o 22.000 dolara vrijednom robotu, koji je nedavno dobio softversku nadogradnju. Nekoliko godina kasnije mnogo pametniji Baxter, već u godišnjoj produkciji od svega 10.000 mogao bi stajati manje od 5000 dolara. Uz tu cijenu, čak se ni i najmanje plaćeni radnici u najslabije razvijenim zemljama s njime više neće moći natjecati.
Činjenica je da je svaki tehnološki napredak činio ponekad i veći dio radnika nepotrebnim. No stvarao je i nove prilike za zapošljavanje ljudi, štoviše, prema bržim stopama. Ovaj put pred nama je novo, odnosno Sekundarno gospodarstvo (termin je preuzet od ekonomista Briana Arthura, a opisuje dio gospodarstva u kojem računala obavljaju poslove samo s drugim računalima). Riječ je o virtualnoj ekonomiji, a jedan od njezinih glavnih nusprodukata zamjena je radnika inteligentnim strojevima pokretanim sofisticiranim kodom. To cvatuće sekundarno gospodarstvo prepuno je optimističnih poduzetnika, štoviše, već mrijesti novu generaciju milijardera, a izvjesno je da će u idućim desetljećima poticati veći dio gospodarstva. Arthur spekulira da će već do 2025. godine to sekundarno gospodarstvo biti teško oko 7,6 trilijuna dolara. Stoga, ako sekundarno gospodarstvo postigne tu stopu rasta, to primjerice za SAD znači zamjenu oko 100 milijuna radnika strojevima. Znatan dio tih od tehnologije preuzetih radnih mjesta kreirat će nova radna mjesta u sekundarnoj ekonomiji. No ni približno dovoljno za mase koje su ostale bez posla, pa bi ‘zaboravljeno‘ na repu društva moglo ostati 40 milijuna građana bez ekonomske vrijednosti u SAD-u.
Ima li rješenja
Pretpostavimo da su današnji roboti i pametni strojevi sekundarnoga gospodarstva sposobni raditi samo posao osobe prosječne inteligencije, IQ-a od 100. Ako će se tehnologija tih strojeva i dalje usavršavati prema trenutačnim stopama i podizati IQ strojeva za 1,5 bodova na godinu, već 2025. godine strojevi će imati IQ veći od 90 posto američkog stanovništva. To povećanje strojnog IQ-a u deset godina stavit će još 50 milijuna radnih mjesta u doseg strojne zamjene.
Nemoguće? U stvari, era liderstva strojeva s IQ-om od 115 bodova već je nastupila. U nekim aplikacijama umovi visokoobrazovanih izvršnih direktora više nisu potrebni. Kompanija Johnson & Johnson lani je počela koristiti se uređajem Sedasys, koji daje sedativ pacijentima bez potrebe za anesteziologom. A rastuće polje radiologije je dijagnostika uz pomoć računala (CADx). Strojna inteligencija već ima veliki utjecaj na vrijednost rada i za velike segmente stanovništva ljudska vrijednost se već određuje s cijenom ekvivalentno inteligentnog stroja.
Uz ovaj tempo promjena, poboljšanje obrazovnog sustava bit će trajno nedostatno i u kašnjenju. Isto tako, umjetno jačanje minimalnih plaća ubrzat će, uvjereni su autori, obračune društvenih skupina i ubrzati zamjenu ljudskog rada inteligentnim strojevima.
Treba nam novi, individualizirani, kulturni pristup smislu rada i svrsi života. Inače, ljudi će pronaći rješenje ‒ ljudska bića to uvijek čine ‒ ali možda ono neće biti to zbog čega je započela ova tehnološka revolucija, smatraju autori.