Europa treba prihvatiti realnost i tražiti racionalna rješenja

Netko je rekao: ‘Kina!‘ Koliko se sjećam, bivša ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić bila je ta koja je u hrvatskome javnom prostoru prva počela spominjati Kinu kao moguću europsku saveznicu, pa i hrvatsku, nakon što je novi američki predsjednik Donald Trump najavio distanciranje od dosadašnje američke politike obrambeno-sigurnosnog skrbnika Europe. A nakon toga svako malo ponetko spomene tu zemlju kao moguću saveznicu protiv Trumpove Amerike.

Nije lako razabrati pripadaju li te zamisli kategoriji djetinjastog ili tinejdžerskog reagiranja. Djetinjasto je kad rješenje trenutačnoga konfliktnog odnosa sa strateškim partnerom idete tražiti kod njegova najvećeg suparnika, ne razmišljajući kamo to idete, na kojim temeljima počivaju svjetla i visokotehnološka superiornost Šangaja. Zanemarite da počivaju na poretku i mentalitetu koji je Europi potpuno stran, na potiranju svake individualnosti i apsolutnom podčinjavanju vrhovnom autoritetu, bio to nekadašnji car ili današnja Komunistička partija. Tinejdžersko je reagiranje kad trenutačno nezadovoljstvo ponašanjem strateškog partnera pokušate riješiti bijegom k njegovu najvećem suparniku nadajući se potajno da ćete izazvati ljubomoru. Da će Trump sa suzama u očima moliti Europu, ili pak Hrvatsku, da mu se vrati iz kineskoga zagrljaja. Ali što ako neće? A vjerojatno neće.

Platforma za razgovore s Trumpom

Takvim bizarnim idejama, koje nisu nužno lišene ni nečijih zlih namjera, jednostavno nema mjesta u ozbiljnom promišljanju o novome europskom sigurnosno-obrambenom konceptu, što je sada europska nužnost. Umjesto toga valja prihvatiti političku realnost i tražiti racionalna rješenja. Istina, Europa Trumpu nije prioritet. Nedvosmisleno daje do znanja da SAD više ne želi financirati europsku obranu, a nije isključeno da će u nekom trenutku biti spreman i povući američke vojnike iz Europe te tako dovesti u pitanje NATO-ov opstanak.

Međutim, to nisu nove ideje i dvojbe. NATO-ova budućnost i prisutnost američkih vojnika na europskome tlu počele su se propitivati i dovoditi u pitanje odmah nakon završetka hladnog rata. Ideje o europskoj vojsci i zajedničkoj europskoj obrani još su starije. A današnja europska obrana realno je slabija nego u vrijeme hladnog rata. Pokazalo se da se Europa ne može ni politički ni vojno nositi ni s manjom regionalnom krizom na svome kontinentu (ratovi nakon raspada bivše Jugoslavije).

Trenutačno je jedini racionalan koncept europske obrane i sigurnosti ostati pod američkim strateškim kišobranom i u kratkom roku osnažiti svoju vojno-obrambenu sposobnost. Jedini realan okvir za to i dalje je NATO, koji već ima obrambeno-sigurnosnu infrastrukturu, u kojem SAD ima vodstvo i koji je širi od Europe. Realno nije izvediva, a ni održiva, neka nova obrana EU-a s dodatnom, obrambenom EU ‘Ursulom‘. Na toj bi platformi, u sklopu NATO-a, europske države trebale započeti razgovore s Trumpom o budućemu modelu europske obrane i sigurnosti. Mnogima se ne sviđaju Trumpova narav i postupci. I ja bih voljela da pokazuje manje ‘japajakanja‘ i gole nadmoći, da njegovi suradnici ne započinju uvijek rečenicu sa ‘Kao što je predsjednik Trump rekao...‘. Ali on je taj s kojim sad Europa treba naći zajednički jezik i preuzeti dodatne obveze – u interesu vlastite budućnosti.

Ne prihvaćati danajske darove

Odgovor na pitanje što bi trebala činiti Hrvatska ovih je dana ponudio dr. Robin Harris, britansko-hrvatski državljanin koji je bio politički savjetnik Margaret Thatcher u ključnom razdoblju okončanja hladnog rata. ‘Držati se NATO-a – što znači držati se bilo kakva prijateljstva koje možemo ostvariti s SAD-om (...) Stvarno je zaista tako jednostavno‘, poručio je Harris.

Tom temeljnom smjeru dodala bih i neke posebne preporuke. Kad je o europskoj obrani i sigurnosti riječ, treba pratiti što radi NATO-ov glavni tajnik, pragmatični Nizozemac Mark Rutte. Ne gurati se u opasnim vremenima suvišnim izjavama u probleme iznad hrvatske kategorije, onamo gdje nas niti pitaju niti doživljavaju – poput Milanovićeva zauzimanja za priznanje Palestine ili Plenkovićeva za pravedan mir u Ukrajini koji počiva na međunarodnom pravu i nepromjenjivosti granica. I vrlo je važno zadržati unutarnju stabilnost, a izbjeći svaki pokušaj da se Hrvatsku ili Hrvate u BiH doživi kao izazivače kriza. To znači i ne prihvaćati danajske darove poput Dodikove ponude ‘trećeg entiteta‘ u BiH. Jer Hrvati u BiH, dovedeni do zida političkog opstanka, realno ne mogu dobiti treći entitet i ne mogu poboljšati svoj položaj stvarajući krize i probleme. Tako mogu samo izgubiti cijelu BiH.