Trst je naš!: Kako smo ostali bez Trsta, ali ne i bez Istre

Dan nakon što su talijanske postrojbe, dočekane slavljem građana, ušle u Trst, talijanski predsjednik Luigi Einaudi 27. listopada 1954. potpisao je dekret o imenovanju Giovannija Palamare za vladina povjerenika na području Trsta.

Bio je to jedan od posljednjih koraka u provedbi Londonskog memoranduma, kojim je nakon gotovo desetljeća napetosti i pregovora okončana Tršćanska kriza. Trst je prešao pod talijansku, a Zona B Slobodnog Teritorija Trsta pod jugoslavensku civilnu upravu.

Za mnoge tadašnje stanovnike Jugoslavije bio je to gorak kompromis. Parole 'Trst je naš!' i 'Život damo, Trst ne damo!' nisu ostvarene, ali ni Istra nije izgubljena. Njezin najveći dio Jugoslaviji je pripao već 1947., a Londonskim memorandumom potvrđena je jugoslavenska uprava nad Koprom, Izolom, Piranom i Bujštinom. Pitanje granice ipak je ostalo formalno otvoreno još dva desetljeća, sve do Osimskih sporazuma 1975., kada je granica definitivno potvrđena.

Deset godina borbe za jedan grad

Da bi se razumjelo zašto je parola ‘Trst je naš!’ desetljećima živjela u kolektivnom sjećanju, valja se vratiti na kraj Drugog svjetskog rata. Trst je bio većinski talijanski grad, ali je predstavljao prirodnu luku za velik dio slovenskog i hrvatskog zaleđa. Jedinice Jugoslavenske armije ušle su u grad 1. svibnja 1945., i tako prestigle savezničke snage, što je Titu dalo argument da Trst uključi u jugoslavenske teritorijalne zahtjeve.

U godinama koje su slijedile pitanje grada pretvorilo se u jedno od najosjetljivijih žarišta Hladnog rata i važan predmet pregovora između Jugoslavije i zapadnih sila.

I Jugoslavija i Italija polagale su pravo na grad, a napetosti su povremeno prijetile prerasti i u ozbiljniji međunarodni sukob. Rješenje je pronađeno tek Londonskim memorandumom iz 1954. godine. Njime je Trst pripao Italiji, dok je Zona B, koja je obuhvaćala veći dio današnje slovenske obale i sjeverozapadne Istre, prešla pod jugoslavensku upravu.

Time su postavljene granice koje će, uz manje prilagodbe, kasnije postati i granice samostalnih Hrvatske i Slovenije.

Grad uspomena za esule

Isti događaj različito se pamti s dvije strane granice. Dok je u Jugoslaviji prevladavalo uvjerenje da je sačuvan najveći dio Istre, za desetke tisuća talijanskih esula Trst je postao simbol gubitka doma. U grad su nakon rata stizali brojni prognanici iz Istre, Rijeke i Dalmacije, koji su sa sobom donijeli uspomene na krajeve koje više nisu smatrali dostupnima.

Zato Tršćanska kriza ni danas nije samo pitanje diplomacije i granica nego i sjećanja, identiteta i različitih pogleda na istu povijest.

Kako je Trst opet postao 'naš'

Povijest je, međutim, imala smisla za ironiju. Grad koji Jugoslavija nije uspjela dobiti vojnom prisutnošću ni diplomatskim pregovorima postupno je osvojila na drugačiji način.

Od 1970-ih godina Trst je postao omiljeno odredište građana iz svih krajeva Jugoslavije. U vrijeme nestašica, ograničene ponude i zatvorenih granica odlazak u Trst bio je mnogo više od obične kupnje. Na Ponte Rossu tražile su se traperice, tehnika, kava, deterdženti i sve ono što se kod kuće teško nalazilo. Za mnoge je obitelji odlazak u Trst bio gotovo obred, a grad je postao sastavni dio kolektivnog iskustva nekoliko generacija.

Tako je slogan ‘Trst je naš!’ dobio sasvim novo značenje. Grad nije postao jugoslavenski, ali je postao blizak milijunima ljudi s ove strane granice.

Od trgovačkog buvljaka do turističke destinacije

Trst je desetljećima bio puno više od Ponte Rossa, ali nama je Ponte Rosso postao sinonim za grad. Masovni prekogranični šoping donosio je Trstu golem promet, ali je grad desetljećima živio i u sjeni Ponte Rossa i trgovačkih štandova po kojima ga je većina posjetitelja pamtila.

Tek nakon otvaranja granica, osamostaljenja Slovenije i Hrvatske te nestanka razlika u ponudi robe, Trst je ponovno počeo otkrivati svoje drugo lice.

Iako i danas Istrijani idu u Trst 'po spezu', to nije masovo kao nekad. Danas posjetitelje više privlače povijesne palače, književna baština, kafići, dvorac Miramare i jedinstvena srednjoeuropska atmosfera grada koji je nekoć bio jedna od najvažnijih luka Habsburške Monarhije.

Od jednog grada do jednog zaljeva

Sedamdesetak godina nakon završetka Tršćanske krize Trst više nije predmet teritorijalnih zahtjeva ni političkih parola. Ipak, priča kao da se na ovom prostoru neprestano ponavlja. Nekada su se politička koplja lomila oko jednoga grada, a danas oko susjednog zaljeva, koji čak ima i dva imena - u Sloveniji je Piranski zaljev, a u Hrvatskoj Savudrijska vala.

Granice koje su nastale nakon rješavanja Tršćanske krize uglavnom su ostale iste, ali rasprave o njima nikada nisu posve nestale. Trst je od simbola međunarodnog spora postao turistička destinacija, no sjeverni Jadran i dalje podsjeća da su povijest, granice i identitet na ovim prostorima neraskidivo povezani.