Tjednima se ekipa zgraža nad visokom cijenom trešanja. Ali kad netko konačno izađe s podacima o prihodima i rashodima, više nema zainteresiranih za konstruktivnu polemiku između ‘antipohlepničara‘ i ‘tržišnih fundamentalista‘. Postane im prenaporno
Uh, bit će teško napisati ove ‘Ekonomalije‘! A za sve su krive trešnje. Tjednima je cijena trešanja (uz cijenu kuglice sladoleda) neizostavna tema na društvenim mrežama. Samo u komentarima na jedan zgražajući post na Facebooku (na jednom otoku kila trešanja na štandu uz cestu bila je 10 eura) moglo se doznati da su cijene: Belgija 8, Bari 4, Barcelona 25, Slovačka 12, Italija 16, Düsseldorf 18, London 6, Beograd 2,5, Samobor 7, Svačićev trg 12, Kvatrić 7 eura za kilogram.
Od stotinjak komentara vrlo mali dio bio je pokušaj objašnjenja da su vremenske neprilike ove godine smanjile urod. Ali prevladala je uobičajena podjela na ‘antipohlepničare‘ (nedopustive su tolike zarade) s jedne strane i ‘tržišne fundamentaliste‘ (sve je to tržište) s druge strane. Nitko se nije potrudio odvojiti deset minuta ‘guglanja‘ o uzgoju, troškovima i prihodima od trešanja. Pa onda davati komentar i obrazložiti ga nekim argumentom. Priznajem, čak i meni, kojemu je to u opisu radnog mjesta, trebalo je nekoliko dana da se sjetim one priče iz srednjoškolskog udžbenika o svećenicima koji su danima raspravljali koliko konj ima zuba i mladića koji je, na opće zgražanje, predložio da se ode u štalu i konju izbroje zubi.
Oportunizam ubio strast
Kad smo na Liderovu portalu objavili tekst s primjerom rashoda i prihoda te ga prenijeli na istom onom Facebooku, odjednom se izgubio revolucionarni entuzijazam. Tek dva-tri komentara pozivala su se na brojke. I premda je bilo elemenata u prilog ‘antipohlepničara‘ (jedan voćar tvrdi da na hektaru ima trošak od 20 tisuća eura i prihod od 80 tisuća eura za 20 tona, drugi opovrgava tu mogućnost i svodi računicu na četiri tone po hektaru i cijenu od 3,5 eura za kilogram na kućnom pragu), nitko više nije bio zainteresiran za raspravu.
Okej, Facebook je površna društvena mreža i možda ni od intelektualne elite ne treba očekivati više od pet minuta angažmana. Ali slična, isprika na izrazu i čast iznimkama, intelektualnu lijenost, površnost, odbijanje propitivanja stajališta i uvjerenja, izostanak želje da se dođe do prijedloga rješenja koji nisu odavno postali ‘posvuduše‘ s portala i naslova u novinama može se masovno naći u politici, znanosti i stručnim krugovima. Manjim je dijelom to posljedica nedovoljnoga intelektualnoga kapaciteta, ali prevladava oportunizam onih koji bi mogli više, ali im se ne da. Željeni životni standard može se osigurati ‘štancanjem‘ naručenih strategija ili ekspertiza za privatne naručitelje, pa je strast za znanstvenim ili stručnim, korisnim, inovativnim i upotrebljivim radovima znatno ublažena.
Primjeri? Evo, Međunarodni monetarni fond šalje savjet, kad je o demografiji riječ, za ‘osmišljavanje najboljeg rješenja s obzirom na starenje i smanjenje broja stanovnika‘. Ne samo što činovnici u državnom aparatu ne uspijevaju smisliti ništa bolje od propale ideje da se s dvjesto tisuća kuna namame mladi povratnici nego ni iz znanstvenih krugova, osim naglaska na ‘mi smo upozoravali‘, ne stiže ni jedan rad koji bi izazvao wow-efekt.
Isti je slučaj s apartmanizacijom jadranske obale. Sve se svodi na zgražanje, pozivanje na prijašnja upozorenja ili prvoloptaške prijedloge o višim porezima. Zna se da vladajući neće takvim potezom gubiti glasove. Pa bi trebalo pokušati razmišljati izvan okvira. Ako su već sagrađene stotine tisuća apartmana, kako slabost pretvoriti u snagu. Evo, veselilo bi da skupina stručnjaka za turizam izađe s prijedlozima kako da Hrvatska postane odredište s najboljom ukupnom ponudom apartmanskog turizma.
Ne ukidajte općine!
Ili ovaj fijasko s idejom da se smanji broj općina. Unatoč poticajima ni jedna od 428 općina ne želi spajanje. Lani su prihodi svih općina bili 860 milijuna eura, a rashodi 780 milijuna. Možda je stalna mantra da je najveći hrvatski problem višak općina nevažna. Koliko bi se dalo uštedjeti? Sto milijuna eura godišnje? To u energetici sprže svaki mjesec. Ako je već neizvedivo ukidanje općina, što je alternativa? Ne uzimajući najjednostavniju, zakonsko ukidanje dijela općina. Opet, treba tu uložiti znanje, intelektualni napor, inovativnost.
Postoje deseci takvih primjera. Ali izgleda da su mudriji oni koji igraju na sigurno. Nedavno je dr. Tonči Tadić na Liderovoj energetskoj konferenciji objasnio što se dogodi onima koji pokušaju nešto novo. Prva je faza ismijavanje i ruganje. Kad to ne obeshrabri žrtvu, slijede pokušaji uništavanja projekta. Ako ni to ne upali, treća je faza komentiranje ‘moglo je to i bolje‘. A u četvrtoj fazi jalnuši traže dlaku u projektu kako bi ocrnili onoga tko se drznuo uzburkati baru.