Uzrok nezabilježene razine opasnosti bila je krajnje nepromišljena izjava da bi se državni službenici petkom i ponedjeljkom trebali pojaviti u uredima. Čime bi došlo u pitanje običajno pravo da četvrtkom u podne povlašteni dio krene na more, a vrati se ponedjeljkom navečer. Bio bi onemogućen produljeno produljeni vikend!
Nacija može odahnuti. Izbjegnuta je prijetnja nacionalnoj sigurnosti i političkoj stabilnosti te raspada temeljnih funkcija države.
Uzrok odavno nezabilježene razine opasnosti bila je krajnje neodgovorna i nepromišljena izjava neimenovanog izvora iz mjerodavnog ministarstva da bi se državni službenici petkom i ponedjeljkom trebali pojaviti na radnom mjestu. Čime bi bio spriječen običaj da četvrtkom u podne mnogi od njih krenu na more, a vrate se ponedjeljkom navečer. Bio bi ukinut produljeno produljeni vikend!
Taj nezabilježen nasrtaj na temeljna prava zaposlenih u državnom aparatu ipak je brzo neutraliziran. Državna tajnica u Ministarstvu pravosuđa umirila je svekoliku javnost uvjeravanjem da Prijedlog uredbe o radu na izdvojenom radnom mjestu ‘ne brani takvu mogućnost‘. Dio administracije će i ubuduće moći svaki tjedan uživati u produljenom vikendu. Naravno, i dalje će biti trećina onih koji nemaju mecene, pa će kao i do sada vući za dvije trećine onih koji uživaju zaštitu vladajućih struktura. Te, recimo, dvije trećine, uredno se neće javljati na telefone, kao što se ne javljaju i kad fizički dođu u svoj ured.
Otpustiti službenika? Nečuveno!
Birokratski aparat ipak nije do kraja miran i zadovoljan. Zakonodavac ‘rad od kuće‘ još nije pretvorio u neotuđivo pravo. Nedolazak na posao još je, bar formalno, na razini mogućnosti. Nadređeni moraju dati formalni pristanak. Ali, znajući kako vlada Andreja Plenkovića njeguje odnose sa svojim zaposlenicima (sjetimo se velikodušnog povećanja plaća u javnom i državnom sektoru, a da se zauzvrat nije tražilo ama baš ništa), samo je pitanje vremena kad će nepojavljivanje na poslu postati neotuđivo pravo onih koji žive od novca poreznih obveznika.
To još nije sve. Lani je donesen Zakon o plaćama u državnoj službi i javnim službama, koji previđa ocjenjivanje zaposlenih u državnom aparatu. Sindikatima je neshvatljivo da negativna ocjena za sobom povlači mogućnost da službenik ili namještenik, zamislite molim vas, dobije otkaz! Srećom, već se našao profesor s Pravnog fakulteta u Zagrebu koji piše ustavnu tužbu. Otpustiti nekoga iz državne službe nezabilježeno je još od vremena Austro-Ugarske. A zna se kako je to carstvo završilo. Čemu dovoditi u opasnost opstanak Republike Hrvatske?
Deeskalacija krize u vezi s produljenim vikendima poklopila se s dodjelom Nobelove nagrade za ekonomije trojcu koji je dokazao da su demokracija i kvaliteta institucija dugoročno korisne za razvoj nekog društva. Bilo bi korisnije da se još malo potrudio i ponudio rješenje kako u zatečenim okolnostima, uz demokraciju s jedne i strah političara da se kao poslodavci odlučnije postave prema zaposlenima u državnom aparatu s druge strane, demokraciju i razvoj učiniti efikasnima i u roku kraćem od nekoliko desetljeća.
Kineski produljeni vikend?!
Da se vratimo pravima službenika i namještenika. Kad zaposleni u realnom sektoru vide kako poslodavac država pomaže svojim zaposlenicima da uspostave ravnotežu između privatnog i poslovnog, požele to i oni. Umjesto kroničareva odgovora na taj trend, evo što je na tu temu prije dva broja u Lideru rekao mladi menadžer iz međimurske tvrtke Maring, David Tomašek, koji je poslovno vrlo često u Kini:
‘Razumijem da ljudi žele ravnotežu između privatnog i poslovnog života, ali onda ne mogu očekivati da će im radna mjesta i poslovni uspjeh biti zajamčeni, pogotovo ne u vrijeme turbulentnih globalnih tržišnih događaja. Plaćena stanka, plaćena tri ili četiri tjedna godišnjeg odmora, četverodnevni radni tjedan, sve su to blagodati koje europski radnik ima, a kineski nema. Radnik u Kini radi u prosjeku 2200 sati na godinu; u Hrvatskoj je to 1800, a u Njemačkoj ni 1400. Investicije u hrvatskom BDP-u iznose 20 posto, a u Kini su čak 40 posto! Da bismo bili konkurentni, potrebno je kreirati politike koje su u cijelosti fokusirane na investiranje u proizvodnju, a ne na beton i ciglu kao što je to slučaj kod nas. No čak i tada uspjeh bi bio upitan jer je za konkurentnost potreban transfer koristi od potrošača prema proizvođačima, odnosno smanjenje udjela potrošnje i povećanje udjela investicija u BDP-u, što je u kratkom roku bolno.‘
Kad je rješenje bolno, a rezultat ionako neizvjestan, zaista ne treba tjerati zaposlene u državnom sektoru da petkom i ponedjeljkom dolaze na posao. Treba uživati dok se može.