Država ne mora biti loš suvlasnik. Končar i Podravka dobri su primjeri. Dobitna je kombinacija da država ima manjinski udio, privatni su fondovi dobrodošli, a kotiranje na burzi obrana je od voluntarističkih pokušaja političko-interesnih skupina
Istoga dana, 12. srpnja ove godine, iz Podravke i Končara stigle su za hrvatsko gospodarstvo važne vijesti. Iz koprivničke prehrambene industrije objavili su da je Podravka kao preferirani partner pozvana u finalizaciju pregovora o kupnji poljoprivrednih kompanija (Belja, Vupika i PIK-a Vinkovci) Fortenova grupe. A iz Končara je priopćeno da je ta grupacija potpisala sporazum o zajedničkom pothvatu (joint venture) s tvrtkom Siemens Energy. Cilj je zadovoljavanje velike globalne potražnje za transformatorskim kotlovima.
Podravka i Končar u posljednje su vrijeme među najambicioznijim poslovnim sustavima u Hrvatskoj. Osim što je riječ o industrijskim korporacijama, zajedničko im je to što su u mješovitom, privatno-državnom vlasništvu. U Končaru državni Kapitalni fond drži oko 28 posto dionica, državni CERP otprilike četiri posto, a mirovinski fondovi drugoga stupa gotovo 50 posto. U Podravci država ima izravno vlasništvo od 25,5 posto, a mirovinski fondovi od 50,1 posto.
Strateške tvrtke
U jednodimenzionalnom svijetu u posljednje vrijeme utihnulih neoliberala državno vlasništvo jamstvo je neefikasnosti i neuspjeha. Za to, istina, ima dosta primjera. Recimo, najnovija afera povezana s nabavom broda za Jadroliniju, u kojoj se ne traži da brod ima kabine za putnike, ali obvezna je kockarnica. I u kojoj je državna tvrtka spremna platiti 18 milijuna eura nakon što neke druge nisu htjele ponuditi ni 10 milijuna eura. No pokazuje se da postoji formula koja može biti dobitna kombinacija. To je ona u kojoj čista država nema stopostotni, nego manjinski udio. U strukturi vlasništva prevladavaju fondovi, uključivši i obvezne mirovinske (kojima upravljaju strane banke). Formula podrazumijeva i kotiranje dijela dionica na burzi. Končar i Podravka takvi su primjeri.
Većina zapadnih država ima određen broj strateških tvrtki u mješovitom vlasništvu. One su jamstvo zaštite nacionalnih ekonomskih interesa. Bilo bi lijepo da postoji slobodno tržište bez upletanja stranih država, ali današnja geopolitika nije za idealiste, nego za realiste.
Burzovno izlistavanje pritom je važan osigurač protiv voluntarističkog petljanja vlasti u život kompanija. Korporativna pravila i transparentnost donošenja odluka sprečavaju vladajućestranačku strukturu da primorava uprave na poteze koji nisu u interesu tvrtke i ostalih, privatnih suvlasnika. A, s druge strane, država kao manjinski vlasnik ima mogućnost poticati takve tvrtke da, bez štete za profitabilnost i održivost, kad je nužno, odigraju važnu ulogu u zaštiti nacionalnih ekonomskih interesa. Poljoprivreda u Baranji je primjer.
Mješovito vlasništvo otežava i neodgovorno kadroviranje. Valja primijetiti, kad su Podravka i Končar povod za ovdje iznesenu tezu, da su Martina Dalić i Gordan Kolak na ovdašnjoj poslovnoj sceni među najkvalitetnijim i najambicioznijim menadžerima i da suvereno vode sustave koji ostvaruju dobre poslovne rezultate.
Primjeri Mola i Petrola
Gotovo da nema članice EU-a koja nema takve tvrtke. Primjera radi, slovenski Petrol, koji je od Ivana Čermaka kupio lanac benzinskih postaja Crodux i drži 28 posto hrvatskog tržišta, u vlasničkoj strukturi, uz privatne fondove, ima velik paket dionica koje drži slovenska vlada. Slična je priča s mađarskim Molom, u kojem uz privatne suvlasnike kontrolni paket drži mađarska vlada.
U slučajevima u kojima su neke djelatnosti proglašene strateškima postoji rizik, ako trenutačno i jesu u vlasništvu kooperativnih domaćih poduzetnika, da oni u nekom trenutku prodaju svoju tvrtku.
Naravno da temelj hrvatske ekonomije, u kapitalističkom sustavu koji je prihvaćen prije tri desetljeća, moraju biti potpuno privatne tvrtke. Ali određen broj mješovitih u ovome je nesigurnom svijetu razgranatih državnih intervencija dobrodošao. Pliva, PBZ i Zaba, primjera radi, uspješni su dijelovi inozemnih grupacija. Pozitivno pridonose hrvatskoj ekonomiji. Ali to je ipak druga pozicija nego da su samostalna društva u mješovitome privatno-državnom vlasništvu sa središnjicama u Hrvatskoj. Prioriteti bi bar dijelom bili drukčije posloženi.
Trenutačno su državne financije u dobrom stanju. Naiđe li neka ozbiljna kriza, interesne skupine kao rješenje će nuditi privatizaciju državnih tvrtki kao što su HEP, Plinacro ili Hrvatska pošta. Za takav slučaj ne bi bilo loše proučiti iskustva vlasničkih struktura Podravke i Končara.