Svakako pročitati ‘40 izgubljenih godina hrvatskoga gospodarstva‘

Proces deindustrijalizacije, senilizacije i pasivizacije stanovništva, subvencioniranje neproduktivnih djelatnosti uz neprestano prevladavajuću etatizaciju gospodarstva i sve veće oslanjanje privatnog sektora na turizam kao stožerni i određujući sektor prouzročio je pad ukupne vitalnosti gospodarstva. Umjesto gospodarskih aktivnosti koje stvaraju znanje i visoku dodanu vrijednost, Hrvatska sve veći dio preostale radne snage usmjerava u djelatnosti s izrazito niskom dodanom vrijednošću, a domaća štednja uglavnom odlazi u depozite i nekretnine – imovinu koja nosi izrazito niske prinose.'

To je tek jedan od mnogih izvrsnih odlomaka iz upravo objavljene knjige Damira Odaka (1964.) '40 izgubljenih godina hrvatskoga gospodarstva' (Školska knjiga, 2022.). Nekadašnji asistent Branka Horvata, a onda dugogodišnji bankar, svojom novom knjigom vrlo argumentirano objašnjava razloge zašto je Hrvatska u razdoblju od 1980. do 2020., u usporedbi sa svijetom, ali i tranzicijskim zemljama, zabilježila izrazito loš rezultat. Ovdašnjeg rasta zapravo i nije bilo i to u razdoblju kad je svjetsko gospodarstvo raslo 2,8 posto na godinu. Pa je udio Hrvatske u svjetskom BDP-u sa 16,2 pao na jedva 6,7 promila.

Kikaš u Bruxellesu

Tom knjigom Odak se svrstava u malobrojnu skupinu autora (Rohatinski, Tica) koji su se usudili sagledati cjelinu neuspjeha hrvatske ekonomije posljednjih desetljeća. Knjiga je pisana gotovo publicističkim stilom, tako da bi je mogla i morala pročitati šira ekipa političara i pripadnika mlađe generacije angažirane elite. Čitanje je i zabavno. Primjera radi, evo kako Odak opisuje fokusiranost vlade na pomoć Europske unije: 'Kao djed Kikaš u 'Prosjacima i sinovima', kad se naši vraćaju iz Bruxellesa, hvale se kako su uvjerljivo uspjeli pokazati naš jad tijelima EU i europskim partnerima i uvjerili ih da sirotu treba pomoći. Pritom zaboravljaju kako nije teško uvjerljivo prikazati stvarni jad.'

Vrijednost Odakova pristupa je i u tome što je uzeo razdoblje od 1980. do 2020. godine. Godine 1980. završilo je unutar Jugoslavije razdoblje ubrzanog rasta (od 1950. prosječno pet posto na godinu). U knjizi postoji podjela na pet podrazdoblja. Ono od 1980. do 1990. bilo je prvo izgubljeno desetljeće. Onda je došla ratna faza od 1990. do 1995. s raspadom gospodarstva i dubokom depresijom. Treće razdoblje je do prve mirnodopske recesije (1996. – 2000.). Onda je uslijedilo razdoblje gospodarskog rasta (2000. – 2010.). I na kraju gospodarski zastoj od 2010. do 2020. godine.

Odak u knjizi suvereno argumentira tezu da je Hrvatska u proteklih 40 godina 'mnogo neuspješnija od velike većine država'. Pa upozorava da 'tako dugi gospodarski zastoj, ili prije pulsirajuća stagnacija, nužno pokazuje da je nešto pogrešno u načinu funkcioniranja cjelokupnoga hrvatskog društva'. I da gospodarstvo treba postati važnije od nogometa.

U zaključnim razmatranjima Odak pokušava dati i set prijedloga što učiniti. Ali je očito da je fokus knjige o 40 izgubljenih godina ipak bio na detektiranju uzroka i obrascima. Naznake što bi trebalo učiniti bile bi dobre za sljedeću autorovu knjigu. Ali ako se i ne upusti u pisanje svog programa, dao je 'štofa' onima koji se odluče time pozabaviti.

Prednost cmizdravih govora

Premda upućuje da možda pripada neoliberalnoj školi, ipak je realist kad zaziva plan: 'Takav plan puta potrebno je ograničiti na 10 stranica. Potrebno je jasno reći što se želi postići. Tko treba što učiniti i tko će platiti cijenu toga… Potrebno je nabrojiti preferirane djelatnosti koje će dobiti javnu potporu u obliku administrativnih i infrastrukturnih prednosti, iznimno i fiskalnih.'

Naravno, autor je svjestan društva u kojem živi pa primjećuje: 'Uvijek je lakše i sigurnije održati cmizdravi govor nego uvjerljivo napisati gospodarski program.'

Knjiga '40 izgubljenih godina hrvatskoga gospodarstva' zaslužuje biti čitana i korištena kako bi dnevnopolitičke rasprave ipak postale manje površne. I da se ne ponovi praksa o kojoj Damir Odak u svom fajterskom stilu piše: 'U zdravom društvu (razvojni zastoj) bi trebao biti pitanje o kojem najbolji akademski ekonomisti, politolozi i sociolozi ove zemlje bruse pera u burnoj i bespoštednoj raspravi kako vratiti nadu zemlji i narodu. Međutim, od sto glasa, glasa čuti nije. Hrvatska inteligencija na pitanje je li gospodarski zastoj posljedica njihova neznanja ili nezainteresiranosti kao da odgovara – 'Ne znam, a i baš me briga!' Kad netko nešto i kaže, to ima sudbinu kamena bačenog u duboki bunar. 'Buć' se i ne čuje.'

Tko može i hoće, trebao bi pridonijeti da se taj Odakov 'buć' ipak čuje.