Uslijed globalizacije te približavanja tvrtki i njihovih dobavljača, porasla su i očekivanja prema tvrtkama u pogledu njihove društvene odgovornosti, a što uključuje i njihove opskrbne lance. Istovremeno, povećali su se i napori u procesu implementacije praksi i rizika u području upravljanja okolišnim, društvenim i upravljačkim čimbenicima, a koji utječu na cjelokupni ciklusi opskrbe i usluga poduzeća.
Opskrbni lanac smatra se polazišnom točkom za definiranje nekoliko ključnih ciljeva održivosti na razini cijele organizacije te obveza tvrtke prema javnosti. Kada se govori o održivosti lanca opskrbe, osim cijene i proizvodnje, uzima se u obzir i naknada za radnika, korištenje materijala, te potrošnja energije i prirodnih resursa.
Navedeno je rezultiralo povećanim pritiskom na definiranje ciljeva prema nacionalnim i internacionalnim poduzećima vezano za teme kao što je dekarbonizacija globalne ekonomije te globalnim izazovima u pogledu širenja europskih političkih i pravnih okvira.
Regulativni okvir
S obzirom na povećani pritisak uslijed primjene Direktive o nefinancijskom izvješćivanju (2014/95/EU)i Nacionalnog akcijskog plana za poslovanje i ljudska prava, u pripremi za Agendu 2030 zemlje skupina G20 i G7, kao i UN, fokusiraju su se na temu ‘Održivost opskrbnog lanca‘. Na području Europe, Njemačka je prva započela s razvojem regulatornog okvira pod nazivom ‘German Corporate Due Diligence in Supply Chain‘ za analizu održivosti opskrbnog lanca.
Prednosti i izazovi
Prva ključna etapa sastoji se od utvrđivanja područja gdje postoje znatni učinci na održivost. Stjecanje boljeg razumijevanja opskrbnog lanaca, razmjena informacija između poduzeća unutar industrija te analiza rizika proizvođača s vremenom će rezultirati većim brojem i većom mogućnosti u pristupu optimalnom održivom lancu opskrbe.
Važno je utvrditi stvarne i potencijalno značajne utjecaje na radnike, poduzeće i okoliš. S druge strane, preporuča se dodatna analiza negativnih utjecaja na dobavljače i suradnike koji mogu predstavljati dodatan rizik za poslovanje u različitim oblicima, kao što su pravni, financijski ili reputacijski.
Za minimiziranje i izbjegavanje gore navedenih rizika potrebna je implementacija ili adaptacija procesa opskrbnog lanca s fokusom na analizu rizika dobavljača koji djeluju kao pokretač održivijeg korporativnog sustava u cjelokupnom ciklusu opskrbe.
S analizom se smanjuje rizik nehumanih radnih uvjeta za radnike te uzrokovanja ozbiljnih šteta za okoliš povezanih s proizvodnjom. Također, smanjuje se reputacijski rizik zbog smanjene izlišnosti kritičnim dobavljačima u smislu kvalitete izdržljivog poslovanja.
Slijedom navedenog, možemo zaključiti da održivo upravljanje lancem opskrbe doprinosi postizanju društvene odgovornosti poduzeća budući da ciljevi održivog razvoja mogu poslužiti kao pokazatelj izazova u sljedećim desetljećima te kao pokretač inovacija i snažne povezanosti između stvaranja poduzetničke vrijednosti i društvenih potreba.