Krizu još osjećamo unatoč tome što smo izašli iz recesije. Rastu industrija, izvoz, BDP, doduše, još u odnosu na nisku bazu, ali rastu. Razgovarajući s poduzetnicima, osjeća se zamah, kažu da lakše naplaćuju potraživanja, imaju i taj luksuz da prekinu suradnju s onima koji ne plaćaju. Pitamo se, ipak, jesmo li što naučili iz ove krize. Kako se postaviti sad kad se ipak nešto kreće, kako se organizirati, odnositi prema radnicima, zašto ne vraćamo dugove... O tome smo u opuštenom ozračju razgovarali sa specijalisticom organizacije i industrijskom psihologinjom Tanjom Puretom, inače vlasnicom konzultantske tvrtke Ramiro koja poduzetnicima pomaže u organizacijskom razvoju i upravljanju ljudskim potencijalima.
• Zašto je u Hrvatskoj čest slučaj da dužnici namjerno ne vraćaju dugove? – Premda je mnogo konkretnih razloga zaduživanja, općenito se može u svim slučajevima govoriti o pogrešnoj procjeni. Ona može biti rezultat osobne pogrešne procjene jer poduzetnik može smatrati svoju ideju toliko dobrom da povrat uloženoga doživljava samo pitanjem trenutka. Naime, polazi od pretpostavke da će je prepoznati i zaposlenici, koji će dati sve od sebe da je ostvare, i korisnici, koji će pak biti spremni platiti koliko uistinu vrijedi. U tom slučaju jako bi pomoglo stjecanje konkretnog znanja o svemu što stoji između ideje i tržišnog uspjeha te pomno planiranje potrebnih koraka. Međutim, ima i zaduživanja u koja osobe uđu jer ih na to ‘nagovori‘ okolina, npr. rodbina, prijatelji, reklame, poduzetnici koji o svom uspjehu govore kao o nečemu što se bez truda može dogoditi svima. U potonjem slučaju, ako se dogodi neuspjeh, zadužene osobe ne osjećaju se osobno odgovornima za dug, nego objektivno prevarenima, i sklone su očekivati da im se dug oprosti ili da ga podmiri netko ‘tko je pravi krivac‘. Stoga je nužna edukacija o odgovornom poslovanju kako bi se zaduženost svela na minimum te ujedno maksimirala vjerojatnost tržišnog uspjeha.
• Kojih je poduzetnika u Hrvatskoj najviše: megalomana, realista, defenzivaca, ziheraša? – Moglo bi se reći da u Hrvatskoj postoje dvije vrste poduzetnika: prvi imaju jasnu viziju nekih proizvoda ili usluga koji nedostaju na tržištu, premda tržište toga često i nije svjesno, snažno žele realizirati ih i tako ostvariti svoj san; drugi uoče tržišnu mogućnost koja već postoji te ponude i svoj odgovor na nju iako već ima sličnih tržišnih igrača. Pritom nastoje kopirati one uspješne uza što manje troškova jer im nije glavni cilj ponuditi nešto inovativno ili posebne kvalitete, nego nešto prihvatljivo kako bi ugrabili svoj dio tržišnog kolača. Prvi katkad smatraju da će se kvaliteta prepoznati sama po sebi, zbog čega se manje fokusiraju na prodaju. Drugi snažno naglašavaju prodaju, pri čemu katkad mogu zanemariti stvarne potrebe klijenata ili mogućnosti zaposlenika, zbog čega mogu izazvati njihovo nezadovoljstvo i osipanje. Idealno bi bilo da nešto nauče jedni od drugih jer jedino dobar spoj tih pristupa osigurava trajnu konkurentsku prednost.
• Tko danas dominira, menadžer diktator ili menadžer suradnik? – U svome magistarskom radu proučavala sam stilove vođenja hrvatskih menadžera i došla do zanimljive spoznaje da kod nas menadžeri u ponašanju svakodnevno spajaju naizgled nespojivo – prijateljski i autoritarni stil vođenja. U praksi to izgleda tako da nastoje stvarati prijateljsko ozračje i izlaziti ususret ljudima kad trebaju obaviti neke privatne obveze jer vjeruju da će oni pokazati zahvalnost i raditi predano i odgovorno. Međutim, ako se to ne dogodi te posao kasni ili je napravljen lošije, naglo primijene autoritarni stil tražeći trenutačnu bespogovornu poslušnost. Međutim, autoritarnost može samo trenutačno protresti ljude iz zone udobnosti, ali dugoročno izaziva trajni osjećaj bespomoćnosti i frustriranosti. Stoga ta kombinacija nije učinkovita, pa je važno da menadžeri nauče da samo stilovima vođenja usmjerenima na sustavan rad s ljudima kako bi se razvili do željene razine stručnosti i motiviranosti mogu postići trajne rezultate. Moraju im postavljati ciljeve, razvijati ih, davati im povratne informacije, mentorirati. To je univerzalna preporuka za poduzetnike svih hijerarhija. No menadžeri u Hrvatskoj još nisu preboljeli to da se moraju više aktivno baviti ljudima nego što to danas čine. Još im je draži operativni posao, to je bitka koja nas tek čeka ako želimo povećati uspješnost organizacija.
Cijeli intervju pročitajte u novom broju Lidera.