Gradovi i općine - Nije toliko važno koliko ih ima, nego kako upravljaju svojom imovinom

U Hrvatskoj ima ukupno 576 jedinica lokalne i regionalne samouprave, 428 općina i 127 gradova te 20 županija te Grad Zagreb. Godinama se raspravlja o tom broju, ali još ni jedna vlada nije zagrizla u taj kolač i racionalizirala te velike brojeve u maloj državi. Ova nova vlada priprema se na to, no pitanje je hoće li se samo smanjenjem broja jednica lokalne samouprave (JLS) mnogo dobiti. Nije, naime, problem u tome koliko ih ima, nego jesu li samoodržive, a ako nisu, zašto nisu. Mnoge, neovisno o svojoj veličini, vrlo loše upravljaju svojom imovinom i ne ostvaruju prihode koje bi mogli, mnoge gube novac u nepotrebnim sudskim sporovima, mnoge u nepovoljan položaj dovode zainteresirane investitore, pa i svoje građane. Evo nekoliko primjera.

Propušteni prihodi

Obično se u javnosti pojavljuju podaci o tome koliko neka jedinica lokalne samouprave ima svojih izvornih prihoda, koliki su joj troškovi i traži li i dobiva pomoć šire zajednice. To su brojevi koji mogu mnogo toga pokazati, ali i sakriti. Ključno je koliko se neka od njih približila svojemu maksimumu, drugim riječima, koliko ispunjava pravni standard 'dobroga gospodara'. Dakle, ako neka jedinica lokalne samouprave posluje bez gubitaka, ali pri tome (bez opravdanog razloga) propusti uprihodovati deset milijuna kuna u određenom razdoblju, onda je taj JLS loše upravljao, loše poslovao.

Poznat je primjer svjetski poznatoga grada na obali (Dubrovnika, naravno) koji u skladu sa zakonom ima pravo sâm odlučivati o milijunima kuna koji se prikupe od obilaska gradskih zidina. Ako to svojom krivnjom ne radi (a prema dostupnim informacijama ne radi), opet je riječ o lošem upravljanju. Drugi grad na obali (Trogir) godinama je imao odluku o naplati parkirališnih mjesta za investitore kojima je manjkalo parkirališnog prostora i godinama je ta odluka (u kojoj nije naveden nikakav iznos) bila samo mrtvo slovo na papiru. Za procjenu kako taj grad upravlja nužno je uključiti i milijune koji se izgube na godinu, a druga je stvar koliku odgovornost snose oni koji su krivi za takvo stanje (na svim razinama) – koje se promijenilo tek kad se pojavio 'neprijateljski' investitor.

Danak i sudovanje

U trećem gradu (Splitu) nekoliko je gradskih zastupnika protiv uzimanja zajma koji je predložio gradonačelnik tvrdeći da gradu ne treba zajam, nego samo dobra volja da se samo intervencijom u GUP (ako ga već nije moguće promijeniti u cjelini) od komunalnog doprinosa investitora koji dozvole čekaju već godinama ostvari višestruko veći prihod. Prigovor djeluje razumno. Ali taj isti grad (srećom, čini se, jedini u državi) desetak je godina uredno ubirao danak od trideset posto od svih onih koji su u postupku denacionalizacije tražili povrat zemljišta, a zauzvrat se obvezao da neće ulagati pravne lijekove. Praksa je trajala desetak godina, dok je nije spriječilo Ministarstvo.

U najvećem gradu u državi (Zagrebu), koji ima najviše problema s investitorima koji su odlučili smanjiti svoje projekte, a ipak im je naplaćeno prema prvoj varijanti projekta, ne uzimajući u obzir promjenu, cijela delegacija na čelu s gradonačelnikom nije imala primjedbi na zakonski prijedlog na sastanku općina i gradova koji je obvezao jedinice lokalne samouprave na povrat tog novca, i to s povratnim učinkom. Kad je zakon stupio na snagu, netko se dosjetio da bi bilo bolje da su prije suglasnosti pažljivo pročitali tekst. Umjesto pokoje ostavke iniciran je postupak pred Ustavnim sudom koji još traje.

Županija maćeha

Na kraju još jedan primjer s obale. Otočna općina (Dugi Otok) već godinama trpi ribogojilište i tako umanjuje svoje probitke od turizma. Recimo da je to zatečeno stanje koje je općina stoički prihvatila i trpi sa svim stanovnicima i gostima vjerujući u jednakost pred zakonom. Odjednom se netko 'sjetio' zlorabiti zakonsku odredbu prema kojoj niži planski dokumenti moraju biti u skladu s višima, što znači da to što općina nije predvidjela nikakvo širenje koncesijskog područja iznad postojećega ne znači baš ništa ako je suprotno ucrtano u županijski plan (a upravo je tako, županija je dopustila širenje ribogojilišta).

Naravno, treba se upitati kojim se to kriterijima vodila kad je odlučila uništiti malu općinu (jasno je, valjda, svima koji su ekološki i drugi učinci ribogojilišta), a druge (u kojima nije predvidjela ribogojilište) nagraditi – je li moguće da se potpuno zanemarilo načelo jednakosti pred zakonom? Je li možda moguće da je argument banalan i svodi se na to da je ključna osoba željela samo odmaknuti novi ribogojilišni prostor od svoje vikendice ili kuće (radoznaloj javnosti uvijek je prioritet neki moćnik u pozadini)? Nije problem velika ili mala jedinica lokalne samouprave, nego je li (samo)održiva i upravlja li dobro.

Ako su odgovori pozitivni, treba joj pomoći, a ne odmoći, i prvi je i pravi način jednostavno blokirati nasilne primjene županijskih planova na općine koje ih ne žele i koje ih u svojim planovima nemaju. To ne mora značiti veto, ali mora značiti priliku za raspravu i uzimanje u obzir argumenata te nadasve jednakost svih pred zakonom.

ČITAJTE LIDER U DIGITALNOM IZDANJU