Problem je nastao kad je prije više od deset godina uveden novi uvjet za općinski, prekršajni, trgovački i upravni sud – Državna škola za pravosudne dužnosnike, koju treba pohađati nakon fakulteta i položenoga državnog ispita. Najbolja ocjena upravo u toj školi, bez obzira na sve drugo, jamči sudačku stolicu
U mnogim anketama i razgovorima s poduzetnicima o tome kako ocjenjuju uvjete poslovanja i investicijsko ozračje u Hrvatskoj gotovo je nezaobilazan odgovor da je pravosuđe jedan od većih problema. Uzroka je također mnogo: od loše sročenih zakona, njihove česte izmjene, sporosti sudova do provedbe zakonskih normi u praksi. Svi bez razlike žele bolji pravni okvir za stabilnije i učinkovitije poslovanje. Nema sumnje da je kadar u sudstvu, posebno u njemu, jedan od prvih, ako ne i najvažnijih, uvjeta da dobijemo kvalitetnije pravosuđe. A upravo nam se tu opet događaju nevjerojatne stvari, što možemo reći na temelju mnogih razgovora, što s onima koji su već suci, što s onima koji imaju ambiciju u budućnosti to postati, a ne vide mogućnost da to usprkos svojoj kvaliteti ikad uspiju.
Opet u klupe
Kad bi netko na bilo kojemu mjestu, posebno na javnome, pred više onih koji ga mogu čuti, izrekao misao da prema hrvatskim pozitivnim propisima nijedno (još aktivno) veliko ime hrvatske pravne misli i prakse, pa čak ni sadašnji suci Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao našega najvišeg suda, ne ispunjavaju uvjete da bi bili birani na najniže sudove, dakle da se uključe na najnižu pravosudnu instanciju – općinski, prekršajni, trgovački i upravni sud – vjerojatno biste rekli da govori gluposti. A ne govori, doista je tako. Naravno da im nitko neće negirati stručnost, pa ni stečene diplome pravnog fakulteta i položenoga pravosudnog ispita. Problem je u tome što se prije više od deset godina uveo novi uvjet – Državna škola za pravosudne dužnosnike.
Netko tko je to zamislio i/ili prihvatio kao ideju, očito je smatrao da je realno očekivati da će osobe izvan sustava pristati (kako bi postali suci sudova početne razine) na neku vrstu ponovnog školovanja, školovanja koje djeluje kao ponovna provjera već provjerenoga, kao i to da im neće biti problem napustiti svoj posao radi tog školovanja. Naravno da u 21. stoljeću ne negiramo potrebu cjeloživotnog obrazovanja, to se podrazumijeva, ali ako je ta nova škola tako dobra, zašto nije propisana za sve sudove, zašto ne zamjenjuje pravosudni ispit? Dakle, nije problem u edukaciji, nego u tome kako je ona provedena (moglo bi se spekulirati i zašto, posebno ima li to neke veze s velikom stranom donacijom).
Koja je uloga DSV-a?
Kao i obično, jedan problem u pravilu izazove drugi, pa je tako od 2009. propisano da odluka Državnoga sudbenog vijeća (o izboru sudaca) mora biti utemeljena na završnoj ocjeni koju je kandidat postigao u Državnoj školi za pravosudne dužnosnike. Praksa je pokazala da su kandidati koji su polagali među prvima (recimo, prvih nekoliko godina) ostvarivali rezultate koji su bili (brojčano) mnogo slabiji od rezultata onih koji su polagali naknadno, a ne smiju polagati ponovno i možda (na svoj rizik i trošak) ostvariti bolji rezultat. Tako se mnogi mladi ljudi koji su među prvima pohađali Državnu školu za pravosudne dužnosnike i uspješno je završili uopće ne javljaju na natječaje na kojima (zbog solidnog, ali ne i izvrsnog rezultata u toj školi) nemaju baš nikakve izglede za uspjeh.
Nedavno je tako, bez ikakvih izgleda, na natječaju za otočni sud sudjelovala izvrsna mlada kandidatkinja s velikim međunarodnim iskustvom, perfektnim znanjem dvaju stranih jezika i najboljim ocjenama u dosadašnjem radu. Jasno je kako je 'prošla' na natječaju. Sve je dovelo do toga da je uloga Državnoga sudbenog vijeća, koje se smatra velikim pozitivnim dosegom u hrvatskom pravosuđu koji je donijela demokracija, u prvom izboru sudaca na neki način samo paradna, što je, vrlo vjerojatno, u ozbiljnoj suprotnosti s Ustavom koji propisuje da Državno sudbeno vijeće samostalno odlučuje o imenovanju sudaca.
Kao što su rezultati u Državnoj školi sada jedini kriterij, to su mogle biti i ocjene tijekom studija, uspjeh na pravosudnom ispitu ili bilo što drugo (uključujući intervju), a sve to jako je daleko od samostalnog odlučivanja. Kad se uzme u obzir da i nema mnogo natječaja, odnosno slobodnih sudačkih mjesta, proizlazi da ćemo još godinama trpjeti novoimenovane suce za čije je imenovanje jedini kriterij bila upravo ocjena Državne škole za pravosudne dužnosnike.
Štednja na vježbenicima
Sve je to razlog zbog kojega mnogi sudski savjetnici nikad nisu upisali Državnu školu, zbog čega se može očekivati da i mirovinu dočekaju kao savjetnici, a ne kao suci. I sâm naziv 'sudski savjetnik' očito je promašen i upućuje na nekoga tko je po znanju i iskustvu iznad suca, a ne na nekoga tko se priprema da bude sudac. Očito je bio bolji naziv iz bivše države, 'stručni suradnik', ali to je već neka druga tema.
Koliko je sve nepotrebno, potvrdit će vam svi koji su ikada bili vježbenici na sudovima; potvrdit će da je to najbolje mjesto za učenje prava, najbolje mjesto posebno za buduće suce (naravno da će samo malen dio vježbenika postati sucima jer nema toliko sudačkih mjesta, a i ona koja postoje, neravnomjerno su raspoređena). Kad je tomu tako, kako bi pak trebalo komentirati to da hrvatska država već godinama štedi pa vježbenika na njezinim sudovima uopće nema ili se u nekoj regiji (npr. u Splitu) u posljednjih deset godina mogu izbrojiti na prste jedne ruke?