U vremenu kada privlačenje i zadržavanje zaposlenika u obliku raznih benefita više nije dovoljno, a posebno u sektorima s velikim deficitom kadra kao što je to ICT, poslodavci se sve više okreću davanju udjela u firmi svojim zaposlenicima. Neke od većih hrvatskih tvrtki koje kotiraju na Zagrebačkoj burzi poput Kraša, AD Plastika i Podravke već su provele tzv. ESOP program (eng. employee stock ownership), a ima i primjera manjih tvrtki, dioničkih društava, koja su se odlučila na takav potez. Recimo, Infobip je proveo ESOP program, softverska tvrtka Bornfight je nedavno također dala udio svim zaposlenicima, kao i najrecentniji primjer Determ (bivši Mediatoolkit), unatoč pravnim problemima jer uvođenje radničkog dioničarstva u Hrvatskoj nije jednostavno.
Maja Milas, voditeljica financija u Determu, koja je bila zadužena za implementaciju projekta, ističe da pravne problematike ima, ali implementacija nije nemoguća. Trenutno su u završnoj fazi i pripremaju dokumentaciju za sve zaposlene kojima će dati udio u tvrtki. Budući da su nedavno imali rebranding i promjenu imena tvrtke iz Mediatoolkit u Determ, malo su odgodili pravni dio implementacije.
– Hrvatski zakoni nisu ‘s namjerom‘ ograničavajući prema ovakvim incijativama, no jednostavno nisu prilagođeni dovoljno nekim novim potrebama tržišta. Sama papirologija i administracija je velika, i još uz to morate hrpu pravnih pojmova objasniti zaposlenicima kojima ti pojmovi nisu bliski. Projekt smo dugo pripremali, konzultirali smo se na više strana jer je bilo važno usuglasiti sve sa pravne i porezne strane i osigurati da je sve u skladu sa zakonom – objašnjava Milas.
Nepovoljni porezni tretman
Koncept davanja udjela u vlasništvu tvrtke već dugo postoji u inozemstvu, no u Hrvatskoj nije bio porezno isplativ, ističe Petra Megla, Associate Partner u Poreznom odjelu KPMG-a u Hrvatskoj. Tek je posljednjih nekoliko godina ova ideja zaživjela u našim poslovnim krugovima, dodaje Megla, vjerojatno zbog manjka kvalificiranih radnika, ‘ali i izmjenama poreznih zakona koje su pojednostavile i smanjile porezno opterećenje za određene kategorije kompanija‘.
– U jednom momentu u prošlosti, efektivna porezna stopa na dodjelu dionica u Hrvatskoj premašila je 170 posto stoga ni ne čudi da kompanije nisu bile sklone ovakvoj vrsti planova. Srećom, kroz opće snižavanje poreznih stopa i značajnije izmjene poreznih propisa na području opcijskog nagrađivanja, porezna stopa se danas spustila na puno razumnijih 30 posto, međutim, samo za one kompanije koje kotiraju na burzi. Primjerice, za d.o.o. se ne može primijeniti isti tretman, a statistički gledano ima ih više od 98 posto u Hrvatskoj, dakle većina. Pozitivo je da se i o ovoj temi razgovara i podiže svijest o važnosti istog tretmana za sve pa smo pozitivni i nadamo se da će u bliskoj budućnosti i ovaj problem biti riješen – kaže Megla.
Da u Hrvatskoj povoljniji porezni tretman imaju dionička društva potvrđuju i Katarina Pavlović, direktorica u Deloitteovom odjelu poreza te Ivan Zornada, odvjetnik u odvjetničkom društvu Krehić i partneri, koji surađuje s Deloitteom. Dodjela udjela kod društava s ograničenom odgovornošću, kažu Pavlović i Zornada, u poreznom se smislu smatraju dohotkom od nesamostalnog rada, odnosno plaćom.
– Primici po osnovi dodjele ili opcijske kupnje vlastitih dionica koje poslodavci daju zaposlenicima i/ili menadžerima smatraju se dohotkom od kapitala i oporezivi su po stopi od 20 posto uvećano za prirez. Bitno je napomenuti da se tržišna vrijednost dionica dodijeljenih zaposlenicima smatra neto primitkom u naravi koji se za porezne svrhe uvećava za 20 posto poreza na dohodak i prirez, ako je primjenjiv, što dovodi do efektivnog poreznog opterećenja od otprilike 25 posto, odnosno 31 posto za nekog tko plaća prirez u Zagrebu.
Dakle, poslodavac na tržišnu vrijednost svake dionice koju daje zaposleniku bez naknade ili ispod tržišne vrijednosti plaća državi efektivno do 31 posto poreza u trenutku prijenosa pravnog vlasništva nad istom zaposleniku – objašnjavaju Pavlović i Zornada.
Napominju i da trenutno važeće odredbe Zakona o porezu na dohodak ovaj porezni tretman propisuju za dodjelu i opcijsku kupnju vlastitih dionica.
– Iz toga bi se moglo zaključiti da povoljniji porezni tretman (20 posto + prirez) mogu primijeniti isključivo dionička društva, dok bi se kod dodjele ili opcije kupnje vlastitih udjela kod društva s ograničenom odgovornošću ona u poreznom smislu smatrala dohotkom od nesamostalnog rada, odnosno plaćom. Međutim, pretpostavljamo da je intencija zakonodavca bila da se preferencijalni porezni tretman (dohodak od kapitala u odnosnu na plaće) primijeni i na dodjelu i opcijsku kupnju vlastitih udjela kod društva s ograničenom odgovornošću. Koliko nam je poznato, Porezna uprava se nije službeno očitovala odnose li se predmetne odredbe Zakona o porezu na dohodak i na društva s ograničenom odgovornošću, međutim nadamo se da će se to u skoroj budućnosti razjasniti kako bi se riješile bilo kakve dvojbe i pravna nesigurnost vezano uz porezni tretman – dodaju Pavlović i Zornada.
Provedba ESOP-a, dakle, košta, a Megla dodaje da poslodavci, osim što ulažu svoj kapital, odnosno dionice, moraju računati na i troškove da se taj plan realizira.
– U smislu dodatnih troškova kod same realizacije, dobra je vijest da ako se radi o planu koji spada u kategoriju dohotka od kapitala, poslodavac niti zaposlenik ne plaća doprinose, a stopa poreza iznosi nominalnih 20 posto, dok stvarna stopa može narasti i do efektivnih oko 30 posto zbog određenih zakonskih zahtjeva koji zahtijevaju preračun stope. Međutim, svaki plan ne ulazi automatski u ovu kategoriju pa treba dobro ispitati porezni tretman već u fazi pripreme, jer ukoliko plan ne kvalificira za povoljnije oporezivanje, stvarna porezna stopa može biti puno veća od spomenutih 30 posto pa cijela stvar postaje neisplativa – upozorava Megla.
Pravni poduhvat
Iz Deloitta savjetuju da poslodavci implementaciju ESOP-a gledaju kao pravno-porezni poduhvat te da za to angažiraju pravne i porezne savjetnike. Napominju da koncept radničkog dioničarstva nije posebno reguliran zakonima koji uređuju poslovanje trgovačkih društava.
– U tom smislu, sama dodjela nije pravno zahtjevna te će se u slučaju dodjele poslovnih udjela odviti putem sklapanja jednostavnog ugovora o kupoprodaji i prijenosu poslovnih udjela, odnosno preknjižbom dionica na radnika u sustavu Središnjeg klirinško depozitarnog društva, ako su u pitanju dionice – kažu Pavlović i Zornada, a također savjetuju da se ESOP provede u skladu s ciljevima tvrtke.
– Mali i srednji poduzetnici će se u pravilu odlučiti za ‘jednostavniju‘ opciju dodjeljivanja poslovnih udjela zaposlenicima, sa ili bez naknade, a veliki će nerijetko, posebice ako im je u planu uvrštenje na burzu ili drugi vid primanja investicija, odlučiti na složenije strukture ESOP-a, poput opcijskih ugovora. U takvim slučajevima, zemlja implementacije ESOP-a često neće biti Hrvatska već neka druga, na primjer Ujedinjeno Kraljevstvo – kažu Pavlović i Zornada.
Megla, pak, ističe da su dobra priprema i temeljito upoznavanje sa zakonskim mogućnostima ključne. Iizazova u procesu planiranja i implementacije ESOP-a ima mnogo, dodaje Megla, ali oni nisu nerješivi. Ipak, porezne neefikasnosti, najviše za društva s ograničenom odgovornošću, često su razlog zbog kojeg poslodavci odustaju od dodjele udjela svojim zaposlenicima.
– Jednostavno su preskupi i ne daju željeni financijski efekt za radnika pa je poslodavcu jeftinije isplatiti običan bonus u gotovini. Ipak, s tim gube najveću prednost opcijskog plana, a to je zadržavanje radnika na duži period i motiviranje, a to je mnogim poslodavcima trenutno nužno za postizanje vlastitih strateških ciljeva – objašnjava Megla, no dodaje da su u nekim industrijama kompanije spremne ići i na nepovoljniju, odnosno skuplju varijantu samo kako bi zadržali zaposlenike.
To im dugoročno, smatra Megla, s puno većom sigurnošću može osigurati stabilnost poslovanja.