piše: Stjepan Lović, Odvjetničko društvo Grubišić & Lović & Lalić
Ideja koja bi se trebala pretočiti u zakonsko rješenje, naime da se dužnicima da mogućnost ‘prvokupa‘ svojega duga po istoj cijeni kao i društvima za otkup potraživanja, proizvela bi pravi vjerovničko-dužnički kaos. Koliko bi tek narod, poznat po maštovitosti u izbjegavanju naplate svojih dugova, dao mašti na volju!
Svako malo u javnosti se pojavi članak kojim se problematizira rad društava koja se bave otkupom potraživanja. Takvi članci uobičajeno nisu konstruktivni i ne sadrže zakonsko pojašnjenje pravnih posljedica ‘otkupa potraživanja‘ već naglašavaju ‘nemoralnosti‘ otkupa potraživanja prema dužnicima, koji su eto takvim otkupom stavljeni u nemoguć položaj.
Na takvo u javnosti pogrešno stvoreno mišljenje nadovezala se naravno i država s također učestalim najavama donošenja novog zakona kojim bi regulirala rad društava koja bave otkupom potraživanja. Sve kako bi zaštitila potrošače od nečega i nekoga, što i dalje ostaje neobjašnjeno. Zbog toga sve i ostaje samo na najavi donošenja novog zakona. Pa krenimo redom.
Dug se mora vratiti
Jedno od osnovnih načela obveznog prava jest obveza izvršavanja preuzetih ugovornih obveza. Pojednostavnjeno, ako ste npr. sklopili ugovor o kreditu dužni ste vratiti taj kredit pod uvjetima na koje ste svojim potpisom pristali. Ako ste npr. sklopili ugovor s teleoperatorom o primanju određenih usluga, dužni ste platiti naknadu za primanje tih usluga. Namjerno kao primjer spominjem ugovore o kreditu i ugovore s teleoperatorima, jer većina ‘otkupljenih potraživanja‘ proizlazi iz takvih ugovora. Dakle, jedna strana je ispunila svoju obvezu, a dužnik svoju obvezu nije, odnosno nije platio svoj dug, pa je ta strana prodala svoje potraživanje prema dužniku drugoj pravnoj osobi, u ovom slučaju društvu koje se bavi otkupom potraživanja. Što ima loše u tome? Da je dužnik podmirio svoj dug, ne bi ni nastalo potraživanje koje vjerovnik sada može prodati društvu za otkup potraživanja.
Vjerovnik se odlučuje na prodaju potraživanja tek kada, nakon nekoliko upućenih poziva na plaćanje ili tijekom trajanja sudskog postupka, dakle nakon što je snosio dodatne troškove pokušaja naplate potraživanja, zaključi da je mala vjerojatnost da će se od dužnika naplatiti u cijelosti. Na taj način vjerovnik postupa i pažnjom dobroga gospodarstvenika prema svojim dioničarima, jer će prodajom potraživanja barem u dijelu namiriti svoje potraživanje koje ima prema dužniku. Ali na taj način i slobodno raspolaže svojom imovinom (potraživanjem), što je jedno od osnovnih ustavnih načela, ali je i u skladu s načelom poduzetničke i tržišne slobode, koja je temelj gospodarskog ustroja RH.
Zakon štiti dužnika
Prodajom potraživanja društvo za otkup potraživanja postaje novi vjerovnik te je novi vjerovnik dužan obavijestiti dužnika o toj činjenici (čl. 82., st. 1. Zakona o obveznim odnosima). U protivnom, dužnik je i dalje u obvezi ispuniti svoju obvezu starom vjerovniku (čl. 82., st. 2. ZOO-a). Bitno je naglasiti da položaj dužnika ostaje nepromijenjen (čl. 84., st. 2. ZOO-a). To znači da dužnik sada prema novom vjerovniku može isticati iste prigovore koje je mogao isticati prethodnom vjerovniku, npr. da je dug podmiren u cijelosti, da dug nije dospio ili da je nastupila zastara potraživanja, da je dug proizašao iz ništetnog ugovora, da nije izvršena usluga temeljem koje vjerovnik smatra da je nastalo potraživanje itd.
Dužniku ostaje pravo i sudske zaštite, ali i mogućnost s novim vjerovnikom dogovoriti npr. podmirenje potraživanja u dijelu ili namirenje potraživanja u ratama, a takvi dogovori su učestali između vjerovnika i dužnika. Također, vjerovnik i dužnik mogu u trenutku potpisa osnovnog ugovora dodatno ugovoriti da vjerovnik neće svoje potraživanje iz toga ugovora prenijeti na treću osobu (čl. 80., st. 2. ZOO-a). U tom bi slučaju svaki naknadni prijenos potraživanja bio bez učinka. Činjenica je da su takva ugovaranja rijetka, ali ih zakon dopušta.
Novi zakon nije potreban
Stoga nije potrebno nekim novim zakonom opet regulirati ono što već postoji u našem zakonodavstvu, već je potrebno utjecati na razvoj svijesti kod građana da se dug mora vratiti. Naravno i da treba nadzirati rad društava za otkup potraživanja na način da se zabrani bilo koje njihovo djelovanje koje bi bilo nemoralno i protuzakonito i javnost obavijesti o takvom djelovanju, ali na jednak način kao i bilo kojeg drugog društva koje djeluje na području RH. A što sada obavještavanjem javnosti već dosta aktivno čini i Hrvatska udruga agencija za naplatu potraživanja.
Uz postojeće zakonske mehanizme nije potrebno dodatno opterećivati pravni sustav novim zakonom, a posebno ne dati dužnicima mogućnost ‘prvokupa‘ svojeg dugovanja po istoj cijeni kao i društvima za otkup potraživanja, jer bi takva mogućnost tek proizvela vjerovničko-dužnički kaos. Naime, poznati smo po maštovitosti u izbjegavanju podmirenja novčanih obveza, pa nije nužno davati nove poticaje razvoju te maštovitosti. Ako država želi poboljšati položaj dužnika, možda bi im trebala omogućiti širu mogućnost podmirenja dospjelih poreznih obveza od one koja je sada sadržana u poreznim propisima, a ne da još jednom smjera zadiranju u privatnu imovinu gospodarskih subjekata.