Kako članovi uprave mogu sklopiti ugovor sa samim sobom?

Piše: Stjepan Lović, Odvjetničko društvo Grubišić & Lović & Lalić

Zakonski zastupnici trgovačkih društava ovlašteni su prema trećima provoditi sve dopuštene radnje, i to bez ikakvih ograničenja. Nijedan zakon za takvo postupanje ne traži dodatnu suglasnost i nije potrebno ispunjenje dodatnog uvjeta. Članovi društva (skupština) mogu statutom, društvenim ugovorom ili izjavom o osnivanju ograničiti ovlasti članova uprave, ali takvo ograničenje koje nije dopušteno upisati u sudski registar ne djeluje prema trećim osobama, osim ako im je bilo poznato takvo ograničenje.

U protivnome su tako sklopljeni poslovi valjani i obvezuju trgovačko društvo, a zakonski zastupnik odgovara prema društvu za svu eventualno nastalu štetu. Postupanje zakonskoga zastupnika suprotno poznatim mu ograničenjima opravdani je razlog i za njegov opoziv te raskid ugovora o radu ili menadžerskog ugovora. Međutim, Zakon o trgovačim društvima (ZTD) ipak jasno propisuje jedno ograničenje članovima uprave – odnosi se na ograničenje u zasnivanju ugovornih odnosa između članova uprava i društava koja zastupaju; ono se primjenjuje i na prokurista.

Uz posebno ovlaštenje

Tako je propisano da član uprave ne može bez posebne ovlasti trgovačkoga društva nastupati kao druga ugovorna strana i s društvom sklapati ugovore u svoje ime i za svoj račun, u svoje ime, a za račun drugih osoba, ili u ime i za račun drugih osoba (čl. 41. i čl. 49. ZTD-a). To ograničenje, tzv. zabrana sklapanja ugovora sa samim sobom, odnosi se na sve zastupnike društva, dakle i na prokuriste, zastupnike po punomoći, opunomoćenike po zaposlenju, trgovačke opunomoćenike (čl. 56. st. 2. ZTD-a) i trgovačke putnike (čl. 58. ZTD-a). Svi oni ne mogu kao ugovorna strana sklapati ugovore s društvom bez posebnog ovlaštenja toga društva. U teoriji se ističe da su cilj navedenog ograničenja sprječavanje sukoba interesa i zloporabe položaja te zaštita same pravne osobnosti i pravne osobe, ali posljedično tomu i njezinih vjerovnika.

Tko daje ovlaštenje

Tko će dati ovlaštenje zakonskim zastupnicima i drugim navedenim osobama za sklapanje ugovora sa samim društvom, ovisi o obliku trgovačkog društva i o tome komu se daje ovlaštenje. U dioničkom društvu (d.d.) takvo će ovlaštenje dati nadzorni odbor, a u društvu s ograničenom odgovornosti (d.o.o.) također nadzorni odbor, ako je konstituiran, a u suprotnome skupština društva. Ovlast za sklapanje ugovora treba dati prije sklapanja ugovora. Naknadno ovlaštenje nema nikakvih učinka zato što je riječ o povredi kogentne odredbe, dakle o apsolutnoj zabrani sklapanja ugovora sa samim sobom; nije riječ o zabrani postupanja manjega značenja da bi se takva zabrana mogla osnažiti naknadnim ovlaštenjem.

Sudska praksa upozorila je i na iznimku od propisane obveze na izdavanje ovlaštenja – to je slučaj u kojem zakonski zastupnik društva koji je ujedno jedini član društva (dakle, imatelj stopostotnog udjela u društvu) sklapa ugovor s društvom. Tako Vrhovni sud zaključuje da u tom slučaju zakonskom zastupniku nije potrebno zasebno ovlaštenje skupštine društva (čiji je on jedini član) jer '(...) s obzirom na to da se radi o istoj osobi, sigurno je da ta osoba ne bi sama sebi odbila dati ovlaštenje, tako da u ovom slučaju nije bilo potrebno da takva osoba za sklapanje ugovora ima posebno ovlaštenje društva'. Takvo stajalište slijedi u svojim odlukama i Visoki trgovački sud. Zakonom nije propisan ni poseban oblik za izdavanje ovlaštenja, pa se ovlaštenje može dati i usmeno, ali radi otklanjanja svake dvojbe, kao i u slučaju spora je li za određeni pravni posao izdana suglasnost, svakako se proporučuje dati pismeno ovlaštenje.

Kada nema suglasnosti

Posljedica sklapanja pravnog posla bez potrebnog ovlaštenja društva, u slučajevima u kojima je ono potrebno, ništetnost je takva pravnog posla. Međutim, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u nedavnoj odluci iz 2025. čak iznosi stajalište da se smatra da takav ugovor nije ni sklopljen: '(…) da bi jedna te ista osoba sklopila ugovor (izdala bjanko-zadužnicu), kao zastupnik po zakonu dužnika, s jedne strane, i kao član uprave vjerovnik, s druge strane, potrebno je da je za sklapanje tog ugovora, odnosno pravnog posla, imala posebno ovlaštenje društva za sklapanje točno određenog ugovora. Međutim, ako do tog i dođe, to ne čini taj ugovor (zadužnicu) ništetnom, već ga čini nepostojećim, jer ako ovlaštenje nije dano, smatra se da ugovor (zadužnica) nije ni sklopljen (zadužnica nije ni izdana)'.

Dakle, zbog povrede kogentne, prisilne odredbe Zakona o trgovačkim društvima smatralo bi se da takav pravni posao nije ni sklopljen i da prema društvu ne proizvodi nikakve učinke. Ako bi nešto bilo ispunjeno u skladu s tim pravnim poslom, tada se ispunjeno mora vratiti. Kršenje zabrane sklapanja ugovora sa samim sobom također bi bilo razlog za opoziv osobe s mjesta zakonskog opunomoćenika, odnosno raskid ugovora s ugovornim opunomoćenikom. I svakako opravdani zahtjev društva za traženje naknade štete, ako je ona nastala takvim postupanjem.