Eventualno plaćanje svih dugova nema učinka na stečaj ako su postojali uvjeti za njegovo otvaranje, zato je plaćanjem duga nemoguće spriječiti stečaj i unovčenje, odnosno prodaju imovine te bogatu naplatu stečajnog upravitelja i države. Naime, trošak unovčenja obračunava se prema vrijednosti prodane imovine, a ne prema dugovima zbog kojih je otvoren stečaj
Koliko je hrvatski zakonodavac od 1991. do danas uspješan u stečajevima, jasno pokazuju činjenice prema kojima nisu rijetkost stečajevi koji traju dulje od deset godina, kao i to da se godinama čekala reakcija zakonodavca na praksu prema kojoj su poneki stečajni upravitelji vodili istodobno više desetaka stečajeva, da i ne spominjemo potpuno nesnalaženje najprije u uvođenju predstečajnog postupka pa rješavanju mnogih dvojbi u međusobnom odnosu između tih dvaju postupaka.
Iako je stanje loše ako ga sagledavamo kao cjelinu od 1991., ne može se negirati da je aktualni zakon, donesen u 2015. i mijenjan samo jedanput, 2017., bolji od prethodnoga. Ipak, čini se da ima prostora za poboljšanje. Ovdje bismo izdvojili dvije stvari.
Kada brzi stečaj
Prvo, zašto se stečajni postupak ne obustavi ako se u kratkom roku nakon otvorenja namire svi dugovi stečajnog dužnika? Napokon, u Stečajnom zakonu, odmah na početku, izrijekom je propisano da je ta namira cilj stečajnog postupka. Naime, postupak se provodi radi skupnoga namirenja vjerovnika stečajnoga dužnika unovčenjem njegove imovine i podjelom prikupljenoga novca vjerovnicima. Istraživanjem smo naišli na samo nekoliko slučajeva u kojima je stečajni sudac obustavio taj postupak (u kojemu svi dugovi u kratkom roku plaćeni) pozvavši se pri tome na cilj postupka i načelo pravednosti.
Druga je stvar tzv. skraćeni stečajni postupak, kad se stečaj istodobno otvara i zatvara. Stečajni zakon propisuje da će se to dogoditi pod uvjetom da nema zaposlenih, ako u Očevidniku redoslijeda osnova za plaćanje ima evidentirane neizvršene osnove za plaćanje u neprekinutom razdoblju od 120 dana te ako nisu ispunjene pretpostavke za pokretanje drugog postupka radi brisanja iz sudskoga registra.
U praksi se taj postupak često provodi kao neka vrsta kazne za pravne osobe bez zaposlenika. Pri tome se potpuno gubi iz vida da otvaranje stečaja (pa i skraćenoga), to više ako se i zatvori, znači smrt pravne osobe, što nije pravi problem ako ta pravna osoba nema ni imovine ni zaposlenika (to znači da se dugovi nikada ne bi platili jer nema izvora sredstava). Pravi je problem ako imovine ima, a još više ako ima nekretnina koje su imovina te pravne osobe. Evo što se u praksi tada događa.
Što kad ima imovine
Eventualno plaćanje svih dugova nema učinka na stečaj ako su postojali uvjeti za njegovo otvaranje (formalno, ti uvjeti u pravilu postoje iako se s druge strane mnogi toleriraju godinama i u odnosu na njih ne otvara se stečaj, što je ozbiljan udar na načelo jednakosti pred zakonom).
Imovina ostaje bez subjekta (što za nekretnine Zakon ne dopušta) i slijedi unovčenje imovine i plaćanje troškova postupka. Vlasnik (osnivač) pravne osobe nakon tog unovčenja dobiva ostatak novca. Tu nailazimo na uistinu velik apsurd: trošak unovčenja obračunava se prema vrijednosti unovčene imovine, a ne prema dugovima zbog kojih je otvoren stečaj. U jednom slučaju na otoku Braču unovčen je hotel zbog duga od pet tisuća kuna. Zar nije nevjerojatna praksa koja izgleda kao da je cilj postupka obogatiti stečajnog upravitelja (čija je nagrada, u pravilu, u ovakvim slučajevima veća od trogodišnje sudačke plaće) i državni proračun?
Komu se pogoduje
Naravno, tako se daje i potpuno nepotreban posao odvjetnicima, a ionako preopterećeno pravosuđe dodatno se opterećuje. Kako ozbiljno shvatiti povjerenje u javne isprave (uz ostalo, u zemljišne knjige) kad ni Fina (kao predlagačica otvaranja stečajnog postupka) ni stečajni sud ne posvete ni nekoliko minuta da bi na javnom servisu provjerili ima li pravna osoba kakvih nekretnina, da o godišnjim financijskim izvješćima i ne govorimo?
Na kraju, zar pravna osoba ne zaslužuje drugu priliku, zar državni proračun ne bi bio puniji (a sudovi manje opterećeni) da se pravnoj osobi nad kojom je otvoren stečaj i čiji su dugovi namireni uz plaćanje neke kazne omogući izlazak iz stečaja, zar načelo pravednosti doista možemo i smijemo isključiti iz bilo kojega postupka, a posebno iz stečajnoga?
Zar nije točno da takvo forsiranje stečaja djeluje kao (svakako nedopušteno) pogodovanje?
Tako se pogrešno prikazuje i inače časna i teška uloga stečajnog upravitelja, kojemu treba omogućiti da radi i zaradi, ali nikako ne toliko da za nekoliko sati rada na unovčenju hotela (i to protiv volje vlasnika, koji je najčešće i kupac nekretnine) bude plaćen iznosom koji je, inače, na razini onih mogućih (samo) na Wall Streetu.