Piše: Stjepan Lović, Odvjetničko društvo Grubišić & Lović & Lalić
Nakon javnog savjetovanja o Prijedlogu Zakona o mirnom rješavanju sporova (ZMRS) u Narodnim novinama objavljen je konačni tekst toga zakona, koji je stupio na snagu 29. lipnja 2023. godine te je prestao važiti dosadašnji Zakon o mirenju. Čl. 3. ZMRS-a naglašava da je svrha toga zakona stvoriti uvjete za sporazumno rješavanje sporova, izbjegavanje nepotrebnog pokretanja sudskih postupaka te osiguravanje uravnoteženog odnosa između postupka mirnog rješavanja spora i sudskog postupka.
Međutim, konačni tekst Zakona pokazuje na to da je zakonodavac pokušao pronaći nekakvo međurješenje između dobrovoljnosti mirenja, njegove glavne odlike, i obvezatnosti mirenja, čime bi se trebala smanjiti preopterećenost sudstva, a konačno rješenje će, može se već sada zaključiti, ostati i ovaj put samo kozmetički pokušaj zakonodavca bez ikakva stvarnog učinka. S naglaskom da je ovaj put prvotni prijedlog zakonskog teksta bio daleko bolji od njegova konačnog rješenja.
Ograničeni doseg
Ograničenost tog zakona odmah se pokazuje usporedbom samo dva zakonska članka. Pa je tako u čl. 1., st. 1. ZMRS-a propisano da se tim zakonom uređuje mirno rješavanje sporova u građanskim, trgovačkim, radnim, obiteljskim, upravnim i drugim sporovima o pravima kojima stranke mogu slobodno raspolagati, a čl. 9., st. 1. ZMRS-a propisano je da su stranke prije pokretanja parničnog postupka radi naknade štete, osim postupka radi naknade štete iz radnog odnosa, dužne pokušati riješiti spor mirnim putem.
Dakle, iako bi se iz prve zakonske odredbe dalo zaključiti da se zakon odnosi na sve sporove o pravima kojima stranke mogu slobodno raspolagati, drugom zakonskom odredbom jako je sužen doseg tog zakona, jer se zapravo ‘obveza mirenja‘ odnosi samo na postupke radi naknade štete iz koje su isključeni postupci naknade štete iz radnog odnosa.
Nema posljedica
Nadalje, i namjera uvođenja obvezatnosti mirenja u cijelosti je relativizirana ovim zakonom. Naime, ako stranka koja namjerava podnijeti tužbu ne provede prethodno postupak mirenja, sud neće odbaciti tužbu (što bi bila karakteristika pojma ‘obvezatnosti‘ mirenja) već će nakon primitka odgovora na tužbu uputiti stranke da u roku od 15 dana sudjeluju na informativnom sastanku o medijaciji (čl. 10., st. 1. ZMRS-a). Zašto bi onda netko odgađao trenutak podnošenja tužbe da bi prethodno proveo mirenje na koje nije ni obvezan? Pritom, još jedna nedosljednost u zakonskom rješenju je i dužnost stranaka koje su upućene na informativni sastanak da pristupe medijaciji, ali bez ikakvih posljedica za postupanje protivno toj dužnosti.
Naime, ako jedna od stranaka ne pristupi ‘informativnom sastanku o medijaciji‘ ne snosi nikakve posljedice i sudski postupak može se nastaviti. Ali ako stranke prihvate medijaciju ona mora biti završena u roku od 60 dana od dana njezina početka, ali, pazite sada, u svakom slučaju ne smije utjecati na održavanje zakazanih ročišta (čl. 10., st. 4. ZMRS-a). Što to znači? Da se sudski postupak vodi neovisno o tome što je u tijeku postupak mirenja? Potvrda da je tome tako je i što Zakon o parničnom postupku (ZPP) ne predviđa mogućnost zastoja sudskog postupka dok se ne dovrši postupak mirenja u skladu s odredbama ovog ZMRS-a. Vrijedeći ZPP sadržava zasebne odredbe o mogućnosti mirenja tijekom sudskog postupka koje nisu u skladu s odredbama ZMRS-a, a s obzirom na to da ZMRS propisuje određene obveze sudaca koje su u suprotnosti s njihovim obvezama iz ZPP-a, jasno je da se može očekivati ili ponovna izmjena ZPP-a ili tek donesenoga ZMRS-a.
Nepredvidljivost učinaka
Stranke mirno rješenje spora mogu postići i za vrijeme sudskog, arbitražnog ili drugog postupka, ali je zadržano i rješenje da svaka stranka može u bilo kojem trenutku odustati od postupka mirenja bez ikakva obrazloženja. Dakle, dužnost mirenja ostaje samo mrtvo slovo na papiru. ZMRS-om se predviđa i osnivanje Centra za mirno rješavanje sporova kao javne ustanove, kojem će osnivač biti Republika Hrvatska. Jedno od ovlaštenja Centra je da daje i opoziva suglasnost institucijama za medijaciju i da vodi Registar medijatora. Već iz toga može se zaključiti da će mirenje moći provoditi samo ona pravna osoba upisana u Registar institucija za medijaciju koja organizira medijaciju i druga pravna osoba za koju je posebnim propisom određeno da organizira medijaciju.
I medijator može biti samo ona osoba koja je upisana u Registar medijatora. Je li onda tim rješenjem ukinuto ‘zvanje‘ medijatora onim osobama koje su to postale npr. dobivanjem određenih potvrda od udruga koje se do sada provodile postupak mirenja i to do upisa tih osoba u Registar medijatora? Ali zato što će se način i uvjeti upisa u registar institucija za medijaciju i u registar medijatora utvrditi zasebnim pravilnikom, koji je ministar tek dužan donijeti u roku od trideset dana od dana stupanja na snagu ZMRS-a, izostaje barem minimalna mogućnost predviđanja dosega i učinaka novog ZMRS-a. A što je već postala karakteristika većine zakonskih prijedloga i rješenja Vlade RH.