Zakon je precizan u rokovima, ali to je tek početak priče, što znači da se ne smijete opustiti nakon što nastupi zastarni rok. Može se, primjerice, dogoditi da se zastara prekine pokretanjem sudskog postupka, a vi za to ne doznate sljedećih nekoliko godina. Naime, hrvatski sudovi sporo rade…
Građanskopravnoj zastari svojstveno je da ona, nakon što se postupak jednom pokrene i bez obzira na to koliko traje, nikako ne može nastupiti. To je velika razlika, ali i velika blagodat za građansko pravo u usporedbi s kaznenim.
Zakon o obveznim odnosima je u čl. 214. definirao zastaru kao okolnost zbog koje prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Pri tome je naglašeno da se sud neće obazirati na zastaru ako se dužnik na nju ne pozove.
To u praksi donosi čudne situacije u kojima sudac katkad mora pasivno gledati kako stranka koja se može pozvati na zastaru gubi postupak, a ne poziva se na nju. Još je čudnije kad viši sud ukine odluku zbog neke procesne povrede, a pri tome se manje ili više izravno spomene zastara i onda se u nastavku dužnik pozove na nju. U takvoj situaciji moglo bi se raspravljati o tome je li sud prekoračio svoje ovlasti i izazvao dužniku štetu za koju prema objektivnim kriterijima odgovara Republika Hrvatska.
Kada počinje
U biti, zastarom se ne gubi pravo, nego samo mogućnost prisilnog ostvarenja toga prava. Njome se gubi zahtjev, naravno, pod uvjetom da se dužnik pozove na zastaru. Veoma je važno to da dug i nakon što je zahtjev zastario ipak postoji, pa ako ga dužnik plati, ne može tražiti novac natrag. Zastara počinje teći prvoga dana nakon dana u kojemu je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze; ako se pak obveza sastoji u tome da se nešto ne učini, propusti ili trpi, zastara počinje teći prvoga dana poslije dana kad je dužnik postupio suprotno obvezi. Nastupa istekom posljednjega dana zakonom utvrđenog roka.
Pokušavajući naglasiti koliko mu je stalo do zastare, zakonodavac je izrijekom zabranio da se pravnim poslom bilo kako intervenira u rok zastare, bilo da ga se skrati (što neke države dopuštaju) ili pak produlji. Jednako je tako odricanje od zastare ništetno (kao da ne postoji) ako je dano prije nego što je ona nastupila. Ako netko u pisanom obliku prizna zastarjelu obvezu, smatra se da se odrekao zastare i na nju se više ne može pozvati dok ponovno ne protekne njezin rok u pasivnosti vjerovnika. Isto značenje kao priznanje ima davanje zaloga ili kojega drugog osiguranja (npr. zadužnice).
Rokovi zastare
Opći je zastarni rok prema čl. 225. Zakona o obveznim odnosima pet godina, osim kad je posebno propisan drugi rok. U odnosu na međusobne tražbine iz ugovora o prometu robe i usluga vrijedi zastarni rok od tri godine, a zastara odvojeno teče za svaku isporuku robe, izvršeni rad ili uslugu (čl. 228. ZOO). Taj isti rok prema sljedećem članku vrijedi i za zakupninu i najamninu.
Kad je riječ o naknadi, postoje dva roka: prvi je trogodišnji i teče od trenutka kad se dozna za štetu i za osobu koja je štetu učinila; drugi je petogodišnji i teče otkako je šteta nastala. Pri tome prvi mora biti unutar drugoga.
Ako se za štetu doznalo nakon pet godina, tražbina je zastarjela iako smo doznali za štetu i/ili počinitelja. Samo ako je šteta prouzročena kaznenim djelom, a kaznena je zastara dulja), rok iz kaznene zastare vrijedi i za onu građansku.
Najkraći – jednogodišnji – zastarni rok vrijedi za niz slučajeva navedenih u čl. 232. Zakona o obveznim odnosima, od tražbine naknade za isporučenu električnu i toplinsku energiju pa do tražbina za uporabu TV i radijskog prijemnika. Kad imamo tražbinu koja je utvrđena odlukom suda ili drugoga mjerodavnog tijela (npr. arbitraže), zastarni rok iznosi deset godina.
Zastoj ili prekid
Bitno je razlikovati zastoj i prekid zastare. Kod zastoja (slučajevi nabrojeni u čl. 235., npr. između osoba koje žive u izvanbračnoj zajednici, zatim nesavladive zapreke sudski tražiti ispunjenje) zastara ne teče, ali nakon prestanka zastoja nastavlja se ondje gdje je stala; ne počinje ispočetka. Za razliku od toga kod prekida (npr. priznanje duga, podnošenje tužbe, ali ne i slanje opomene) vrijeme proteklo prije prekida ne uračunava se u zakonom određeni rok za zastaru. Ako se steknu uvjeti, zastarni rok počinje od početka (ab ovo).
Na kraju treba naglasiti potrebu čuvanja dokaza da ste ispunili ono što ste bili obvezni. Ako to ne čuvate (a teret je dokaza da ste platili na vama), riskirate ne samo ponovno plaćanje nego i dodatne troškove (pristojba, odvjetnik, zatezne kamate). To znači da ne možete nakon nastupa zastarnog roka biti bezbrižni ako ne čuvate dokaze. Pri tome morate voditi računa da je zastara prekinuta pokretanjem postupka prekida, a vi za to ne morate doznati sljedećih nekoliko godina jer sudovi sporo rade. Poznat je slučaj iz Splita u kojem sud nekoliko godina nije otpremio desetak tisuća rješenja o ovrsi.