Tvrtke i tržišta
StoryEditor

Danijel Delač (Intercapital): Hrvati puno ulažu u nekretnine iz neznanja ili zato što im je takvo ulaganje poznato

07. Prosinac 2023.
Danijel Delačfoto Rene Karaman

Visoka inflacija stavila je u posljednje vrijeme u središte zanimanja temu očuvanja vrijednosti novca, a državno izdavanje narodne obveznice i ponuda trezorskih zapisa građanima dodatno su podgrijali interes za investiranje. Upravo je to bio povod za intervju s Danijelom Delačem, članom Uprave InterCapital vrijednosnih papira, u kojem nam je ispričao kakva je situacija na hrvatskom i regionalnom tržištu kapitala, što možemo naučiti od Rumunja, zašto nemamo više IPO-ova, što misli o ulaganju u nekretnine te koji bi potezi pomogli oživljavanju hrvatskoga tržišta kapitala.

U posljednjih dvadesetak godina provedena je prilična konsolidacija na hrvatskom tržištu kapitala. Hoće li se taj trend nastaviti?

– Kad sam počinjao raditi 2007. godine, bilo je četrdesetak brokerskih kuća u Hrvatskoj, a danas ih je manje od petnaest. I to je previše s obzirom na razinu nelikvidnosti Zagrebačke burze i zanemarenost, odnosno nerazvijenost lokalnog tržišta kapitala. Zato konsolidacija ne začuđuje. Ona se događa među brokerskim kućama i društvima za upravljanje investicijskim fondovima i nije samo lokalni fenomen. Te trendove vidimo i na razvijenim tržištima. Sve veći regulativni, IT i organizacijski zahtjevi potiču tržišne sudionike na traženje ekonomije obujma, bilo organskim bilo anorganskim rastom. Nekoć ste mogli imati brokersku kuću s doslovno nekoliko zaposlenih, a danas je gotovo nezamislivo ozbiljnije raditi taj posao bez najmanje dvadeset, dvadeset pet ljudi. Osim konsolidacije u odnosu na ZSE-ova zlatna vremena prije više od petnaest godina, velika je razlika i to što su se nekada brokeri većinom bavili Zagrebačkom burzom. Usporedbe radi, nama u InterCapitalu Zagrebačka burza danas je gotovo minorna. Više nismo samo hrvatska brokerska kuća – iskoračili smo na strane burze i naši klijenti više nisu samo iz Hrvatske. Već je godinama trend okretanje prema američkim i donekle europskim burzama i dionicama, sve se manje fokusira na lokalno. Stoga je pogrešno uspoređivati situaciju nekada i danas, odnosno uspoređivati promet na Zagrebačkoj burzi i zaključiti da danas mnogo manje ljudi trguje. Ne, ljudi samo trguju drugdje. Ukupno gledano, danas Hrvati sigurno trguju mnogo više nego prije petnaest godina, ali na drugim mjestima i drugim dionicama.

Koliko Hrvata, prema vašim procjenama, aktivno ulaže, a koliko ih ima dionice nekih tvrtki, no njima aktivno ne trguje?

– Zaista aktivnih ulagača vjerojatno ima manje od deset tisuća; onih koji imaju dionice, ali njima ne trguju, znatno je više. Kad je izlistan HT, imao je više od tristo tisuća dioničara, a do danas ih je ostalo barem pola, tako da, vjerojatno, između dvjesto i tristo tisuća Hrvata posjeduje neku dionicu. Onih koji aktivno trguju, vjerojatno je samo nekoliko posto od tog ukupnog broja.

Iz kojih branši dolaze oni koji najviše ulažu?

– Ne iznenađuje da prednjače ljudi iz IT-a. Trgovanje, platforme, njima je to prirodno okružje. IT-ovci su, logično, najreceptivniji za rizik i novosti. Dobro su plaćeni i u prosjeku su mladi. Iz mog iskustva, na tržištu kapitala aktivan je i solidan broj odvjetnika. Ako govorimo o ostalim branšama, medicinskih djelatnika nema previše, kao ni novinara... I, jasno, velik broj ulagača sami su​ financijaši.

Kakav je profil prosječnoga hrvatskog ulagača?

– Najčešće ulažu mlađi ljudi i oni srednjih godina. Trguju poznatim svjetskim tehnološkim dionicama poput Appleovih, Microsoftovih, Amazonovih... S obzirom na to da su spremni trgovati dionicama i u inozemstvu, imaju malo veći apetit za rizik. Dakle, ne žele prinos od dva ili tri posto na godinu kao, primjerice, na narodnoj obveznici ili trezorcu. Zato nju i upiše 60-ak tisuća ljudi, a dionicama ih trguje nekoliko tisuća. U Hrvatskoj i dalje vlada percepcija da sve što radi država nudi sigurnost, a da su dionice riskantna klasa. Lijepo je gledati prema Zapadu i pratiti što se ondje radi, ali ondje imaju kapitalizam dvjesto godina, a mi dvadeset pet. Zato postoji jaz u znanju koji se ne može nadoknaditi preko noći. Dobro je što mlađe generacije uče, informiraju se i zainteresirane su pa se nadamo da će se ta praznina s vremenom popuniti.

Jesu li narodne obveznice pobudile interes za ulaganja ili je to trenutačni hit?

– Ovisi o tome što država dalje planira s tim. Tu je opasnost, a ne bih volio da se to dogodi, da ona monopolizira tržište i izgura financijsku branšu s njega kanalizirajući sve prema sebi. Džava mora imati jasnu ideju što radi s tim novcima, tj. koliko ga treba. Za to je potreban plan, a ne stihijski pristupati tržištu radi prikupljanja što više kapitala. Za sada nema signala da će se to dogoditi kod nas, ali, recimo, u Mađarskoj smo vidjeli točno takav slučaj. Ondje je država skrojila pravila kojima pogoduje sebi, privlači novac građana nauštrb financijske branše.

Često u svojim postovima kao primjer spominjete Rumunjsku. Zašto?

– Povijesno gledano, sva istočnoeuropska tržišta imaju mnogo zajedničkoga, od komunizma do tranzicije iz 90-ih godina prošloga stoljeća. Veće i ozbiljnije ekonomije iz te skupine, poput Poljske ili Mađarske, napravile su golem iskorak na tržištu kapitala. Ipak, s Rumunjskom možemo još bolje povlačiti paralele i uspoređivati se, s time da je ona napravila mnogo dobrih stvari u koje bismo se mi trebali ugledati. Na primjer, Fondul Proprietatea. Rumunjska je osnovala fond u koji su stavljeni manjinski udjeli raznih državnih poduzeća. Taj je fond zatim izlistan na burzi i njime upravlja američki asset-menadžer. Tim potezom jako je potaknuo svoje tržište kapitala i interes za njega, ne samo lokalnih nego i stranih investitora. Na kraju i kompanije koje su u fondu s godinama posluju sve bolje. Tako državni udio od 75 posto u nekoj kompaniji vrijedi danas više nego što je prije vrijedilo svih sto posto. I to je poenta. Poenta je tržišta kapitala da se stvori pretpostavka da zdrave kompanije na burzi mogu podignuti novi kapital za iskorak poslovanja te da na kraju dioničari zarade i obogate se. To je put kojim se može smanjiti izostanak bogatstva u odnosu na Zapad. Moramo se dakle početi ponašati i investirati kao i ljudi na Zapadu: od dionica, obveznica... Sve je to kod nas zanemareno i ne ulaže se dovoljno. Na kraju jednostavno – zaostajemo.

Koje bi hrvatske državne kompanije mogle kopirati taj rumunjski model? Koje bi od njih investitori voljeli vidjeti u jednom takvom fondu?

– Apsolutno HEP, zatim HAC, potencijalno bilo koje komunalno poduzeće. Država kod nas još ima udio u Podravci i sličnim blue-chip kompanijama, u mnogo turističkih kompanija. Dio toga trenutačno vodi u CERP-u i na drugim mjestima; ne baš efikasno, prema mome mišljenju. Dakle, država ima golem portfelj. Ne treba privatizirati nasilu, ali svima treba biti na pameti da profesionalno vođene kompanije rade bolje od onih koje se vode stihijski.

U sklopu mirovinske reforme najavljuje se osnivanje alternativnoga financijskog fonda za koji bi jamčila država. Čini se to prilično drukčijim od rumunjskog modela, barem ako je suditi po ovome što je do sada izišlo u javnost?

– Da, prema dostupnim podacima u medijima, a nema ih previše, čini se da je riječ o potpuno drukčijem konceptu. S obzirom na to da mnogo toga nije jasno, ne bih se upuštao u detaljne procjene modela. Mogu samo reći da nije uobičajen.

Što je uvjet za rast burze i trgovanja kod nas? Da ima više kompanija na burzi, bilo bi i više ulagača? Što je u toj priči kokoš, a što jaje?

– Uvjet je više kvalitetnih kompanija. Prema sili zakona prije je na burzi bilo od 400 do 500 društava, ali mnoga od njih nisu željela biti ondje; nisu se trudila oko dioničara i aktivno su radila protiv izlistavanja na burzi. Bolje je imati dvadeset ili pedeset robusnih listanih kompanija nego 300 ili 500 neinvestibilnih.

Zašto kod nas nema više tvrtki koje se odlučuju na IPO?

– Činjenica je da u Hrvatskoj ima mnogo kompanija čiji su vlasnici pokrenuli biznise 90-ih godina prošloga stoljeća i danas imaju šezdeset ili sedamdeset godina. Takve tvrtke, ako nemaju riješenu sukcesiju, imaju dva izbora: izići na burzu ili se prodati strateškom partneru. Budući da drugo češće donosi bolju valuaciju, onda je to i najčešći ishod. Izlazak na burzu ima smisla jedino ako se sredstva iz IPO-a upotrijebe za daljnji razvoj poslovanja. Ako vlasnik ima sedamdeset godina i nema ambiciju za daljnjim iskorakom, logično je da se neće opredijeliti za IPO. S druge strane, postoji mnogo kompanija koje možda žele iskoračiti, ali iz različitih razloga zaziru od burze. Je li riječ o nepovjerenju, neznanju, oslanjaju li se možda radije na bankovne kredite? Ima tu stotine razloga.

Kad smo već kod neznanja i nepovjerenja u burzu, Hrvati su, očito, i dalje većinom zainteresirani za ulaganje u nekretnine...

– Vrijednost nekretnina u Hrvatskoj rasla je godinama, no pita li se itko do kada? I do kada neće biti poreza? Smanjuje se broj stanovnika. Imamo mnogo imigranata, ali oni ne ostaju dugo i većinom su u Zagrebu. U osnovi nema previše razloga za rast nekretnina u duljem roku, osim onih na obali. Hrvati puno ulažu u nekretnine iz neznanja ili zato što im je takvo ulaganje poznato. Prinos na iznajmljivanje nekretnina u Zagrebu uglavnom je od tri do četiri posto. A to baš i nije dobar prinos. Hrvati su zbog nekretnina dobili stalan rast cijena, ali to je riskantna igra koja ne može vječno trajati. Ako je danas prosječna cijena kvadrata u Zagrebu tri ili četiri tisuće eura, ne možemo tek tako zaključiti da će jednoga dana biti sedam ili osam tisuća. Cijene ozbiljnih nekretnina u Toskani danas su niže nego u Istri. U Zagrebu imate pedeset tisuća praznih stanova. Stoga je logično postaviti pitanje njihova oporezivanja, barem za te prazne nekretnine, kako bi se na neki način penalizirao taj oblik špekulativnog ponašanja.

Cijeli intervju možete pročitati u digitalnom ili tiskanom izdanju poslovnog tjednika Lider. 

16. veljača 2024 15:41