Statistika pokazuje nastavak ubrzanog rasta potrošnje u trgovinama
Građani su pozvani na bojkot trgovačkih lanaca zbog rastućih cijena prehrambenih proizvoda. I dok bojkot koji bi smanjio promet u trgovinama na ciljani datum na prvi pogled može djelovati kao odgovarajući način protesta protiv rastućih cijena, Hrvatska udruga poslodavaca postavlja u svojem ovotjednom osvrtu na glavne ekonomske teme objektivno pitanje koliko je takav pristup opravdan te koliko zapravo može biti učinkovit.
Suprotno popularnom narativu kako potrošači bojkotom šalju snažnu poruku trgovačkim lancima da nisu zadovoljni cijenama i da će pad potražnje prisliti trgovca da smanje cijene, realnost je trenutno drugačija. Činjenice govore da je u Hrvatskoj u drugoj polovici prošle godine nastavljen realni rast trgovine na malo od oko 7 posto, što je dvostruko više nego u CEE regiji te dva i pol puta više nego u mediteranskim zemljama članicama Europske unije.
Rekordna potrošnja je rezultat snažnog rasta plaća zaposlenih (+14,7 posto nominalno te 11,8 posto realno u 2024. ili gotovo četiri puta više nego u EU), nastavka državnih intervencija u trošak rada od početka 2025. godine (rast mase plaća iz proračuna od oko 7,4 posto nakon eksplozije mase plaća od 46,8 posto lani te povećanja minimalca za 15,4 posto kao referentne točke za većinu plaća u domaćim poduzećima), snažnog rasta zaposlenosti od oko 3 posto u 2024., kao i snažnog rasta potrošačkog kreditiranja (15 posto godišnje). Jedan od pokazatelja optimizma je da su hrvatski potrošači podigli prosječnu stopu štednje (na 10,3 posto u odnosu na pretpandemijski trogodišnji prosjek od 9,4 posto) u okruženju povećanih cijena živežnih namirnica znatno manje nego njihovi pandani na razini EU (na 14,0 posto s 11,7 posto).
Snažan rast u pravilu kratkoročnih nenamjenskih kredita primorao je i HNB ovaj tjedan na zaoštravanje regulatornih kriterija nenamjenskog kreditiranja potrošača. Time HNB u treutnim uvjetima snažnog rasta potrošnje kućanstava između ostalog adekvatno adresira potrebno smanjenje inflatornih pritisaka povezanim s eksplozijom plaća u javnom sektoru, povećanom potražnjom, kao i rizike za potrošače i financijsku stabilnost povezane sa snažnom kreditnom aktivnošću.
Naravno da povremene akcije potrošača mogu privremeno utjecati na prodaju, no eventualne štete najviše bi pogodile manje trgovce, a na štetu ukupne konkurencije na tržištu maloprodaje, što je upravo suprotno interesima potrošača. Potrošači koji bi pak išli na bojkot većih trgovačkih lanaca mogli bi imati problema s pronalaženjem svih potrebnih proizvoda u manjim trgovinama koje obilježava relativno uži asortiman prehrambenih proizvoda, što ponovno stavlja potrošača u lošiju poziciju.
Bojkot ne može poništiti temeljne silnice koje određuju maloprodajne cijene
Razlozi rasta cijena hrane su slojeviti i nisu utemeljeni u politikama, odnosno poslovnim modelima trgovačkih lanaca. Pored rastućih troškova dobavljača, prodajne cijene hrane su pod utjecajem mnogih drugih čimbenika poput već spomenutog snažnog rasta ukupnih primanja zaposlenih, četvrte najviše efektivne stope PDV-a u EU (20,3 posto) te općenito visokog poreznog opterećenja rada i dobiti, sezonalnog šoka zbog turizma, rasta cijena energenata, povećanja troška inputa, naročito rada i energenata, kao i povećanog neto uvoza.
I dok stanovništvo uživa skoro najnižu cijenu električne energije u EU, cijena koju (veće) tvrtke plaćaju za električnu energiju zadnje dvije godine viša je od prosjeka EU. Prema rastu troška rada, Hrvatska u zadnje tri godine prednjači u EU, a s obzirom na rekordno referentno povećanje minimalne plaće za 2025. za očekivati je daljnji nesrazmjerno veći rast troška rada u odnosu na EU.
Nadalje, u vrlo kratkom periodu na vrhuncu turističke sezone, broj ‘stanovnika’ u pravilu bolje kupovne moći u Hrvatskoj poraste nekoliko puta, što prema zakonu ponude i potražnje vrši ogroman pritisak na rast cijena u trgovini na malo kao i na usluge. Hrvatska je od 2019. do 2024. doživjela najveći rast cijena usluga smještaja i pripremanja/posluživanja hrane od svih mediteranskih zemalja, za čak 54,2 posto.
Hrvatska ima najveći deficit u inozemnoj razmjeni prehrambenih proizvoda (oko 2,5 posto BDP-a), a u zadnje tri godine bilježi najveće pogoršanje trgovinskog salda u usporedbi sa zemljama CEE regije te Njemačkom i Italijom. To nas čini najizloženijima kretanju rastućih uvoznih cijena (trenutno mlijeka, mesa, ulja, kave, kakaovca, itd.), obično viših u odnosu na pretpostavljene domaće cijene.
Rast cijena će usporiti kad na tržišnim osnovama padne potražnja kao što vidimo na primjeru hrvatskog turizma koji zadnje dvije godine bilježi realni pad prihoda. Unatoč javnoj percepciji turizma kao sektora u snažnoj ekspanziji s ponajvećom inflacijom cijena prema krajnjim potrošačima, javno dostupni podaci (FINA info.BIZ) pokazuju pad EBITDA marže turističkih poduzeća s 22,1 posto u 2022. na 17,7 posto u 2023. godini, što je ujedno ispod razine iz 2019. godine (19 posto). S obzirom na to da je turizam jedan od sektora kojem će masa plaća značajno porasti zbog administrativnog povećanja minimalne plaće, za očekivati je daljnju eroziju marži, što ugrožava investicije koje su nužne za srednjoročnu konkurentnost turizma.
Na kraju, HUP zaključuje da čak i u scenariju da bojkot uspije u smislu kratkoročnog pritiska na maloprodajne cijene, velika je mogućnost da prethodno spomenuti temeljni utjecaji koji guraju cijene prehrambenih proizvoda na više, vrlo brzo ponovno postanu dominantni. Bez sustavnih promjena u smjeru deregulacije ekonomije, smanjenja fiskalnog ugriza države te olakšanja uvjeta investiranja koje može rezultirati pojačanom konkurencijom među trgovcima, efekt bojkota može biti isključivo kratkoročan i zanemariv. Umjesto interveniranja u tržišne mehanizme, HUP se zalaže za ciljane socijalne mjere, uz kriterij imovinskog cenzusa, koje bi pomogle najranjivijim socijalno ugroženim građanima u kupnji prehrambenih namirnica.