Neki zaposlenici su takva davež da se velik dio njihovih kolega i šefova zasigurno svaki dan pita zašto su uopće dobili taj posao. Upravo zbog takvih, konzultant Steve Tobak napravio je svoju listu 10 tipova zaposlenika koji izluđuju menadžere.
Nema poslodavca koji nije barem jednom pomislio ‘zadavit ću ga‘ za svog zaposlenika. Tobak kaže da je i sam imao direktora koji ga je htio zadaviti. ‘Ne krivim ih. Znam i sam da mogu biti prilično neugodan u nekim situacijama. No, sve u svemu, pozitivne strane najčešće nadjačaju one negativne tako da je svatko nastavio živjeti i raditi svoj posao‘ - kaže Tolbak. Kada je jedan poznati predsjednik uprave IT kompanije imao takvog zaposlenika, preispitivao se je li taj zaposlenik vrijedan toga da ga mora trpiti. Ako bi odgovor bio negativan, otpustio bi ga.Danas, rukovoditelji i menadžeri mogu i hoće oprostiti kojekakva čudna i naporna ponašanja, dokle god se posao obavlja na zadovoljavajuć način i s dobrim rezultatom. No, unatoč tome, čini se da određeni tipovi zaposlenika ne mogu prestati stvarati više problema nego li ih sami mogu riješiti. Za takve zaposlenike, negativne strane nadječaju one pozitivne i nije vrijedno trpiti takvo ponašanje. Tobak ih je svrstao u deset kategorija.
Ja sam važan Zaposlenik koji shvaća sebe preozbiljno. Kada god kompanija treba takvog radnika da obavi zadatak, on mora prvo provjeriti svoj raspored ili tko zna što sve ne i javiti se naknadno. Takav tip radnika ima razna pitanja iz minute u minutu samo da bi zvučao važno. To zna biti toliko iritantno da se jednostavno, s vremenom, kolege počnu obraćati bilo kome drugome.
Uporni elektron Neki ljudi se toliko opterećuju sa stvarima koje se ne mogu napraviti ili ne bi trebale biti obavljene na određeni način. Takvi tipovi uvijek imaju objašnjenje zašto je nešto krivo, ali nemaju prijedlog kako to popraviti ili napraviti bolje. Oni uvijek rade probleme i rasprave oko ničega. Takvi ljudi jednostavno ubijaju energiju organizacije.
Iznenađenje! U sklopu priprema za sastanak direktor zatraži podatke o budućim kretanjima prihoda. Radnika dobije dovoljno vremena da zadatak obavi, no na dan kada treba dostaviti podatke nešto nije točno, nisu sve informacije dostavljenje itd. Kada mu se prigovori, jedino što on imao za reći su isprike. Neugodno, nepotrebno i neprofesionalno.
Vjeruj mi Tobak pojašnjava kako kada zaposlenik kojeg ne poznaje dovoljno kaže ‘vjeruj mi‘ sav se naježi. ‘Ako ti vjerujem, ne moraš mi to reći. Ako ti ne vjerujem, moraš zaraditi moje povjerenje‘, smatra Tobak. Samo izgovaranje te dvije riječi šefa podsjeti na razloge zbog kojih mu ne vjeruje ili bar ne bi trebao vjerovati.
Gospodin Ja Znam Sve Ljudi koji misle da sve znaju iritiraju one koji uistinu to znaju. No, najsposobniji rukovoditelji su svjesni koliko malo znaju. Znaju da je postavljanje pitanja i slušanje kolega jako važno, jer ne znaju svi odgovor na sve. Kada se ‘najpametniji lik u sobi‘ ponaša kao da zna sve odgovore, a šef je svjestan da ih ne može znati, takav zaposlenik gubi kredibilitet.
Cigla u zidu Neki ljudi su izrazito tvrdoglavi i nepopustljivi. Ako se posao ne obavi na određeni način, ‘njihov način‘, stvaraju atmosferu u kompaniju kao da će se čitav svijet srušiti. To zna doći do točke da je drugima stvarno zastrašujuće raditi s njima i jednostavno odustanu. Možda je to i svrha takvog njihovog ponašanja, ali je kontraproduktivno za kompaniju.
Sve mi nacrtaj Jedna je stvar kada u tvrtku dođe novi zaposlenik i treba mu netko pomoći da se snađe u novim zadacima. No, neki zaposlenici ostanu na tom nivou. Nemaju niti malo samopouzdanja, puni su tjeskobe i treba im reći kako i što napraviti te potvrditi i najmanju sitnicu koju su napravili iz straha da bi mogli nešto krivo napraviti ili biti odgovorni za nešto.
Neispunjen Takve ljude je lako zamijetiti na sastancima. To su oni koji uvijek moraju znati zašto se nešto mora odraditi baš tako, a ne nekako drugačije. Takvi ljudi jednostavno troše tuđe vrijeme samo da bi čuli zvuk svoga glasa ili zato da ne bi morali napraviti ništa konkretno.
Gura nos u svačiji posao Tobak kaže da gdje god je radio, uvijek je postojao barem jedan zaposlenik koji je morao biti uključen u sve. S jedne strane se činilo da želi pomoći i biti koristan te pomoći svima da sve naprave. Točnije, sve osim pravoga posla. Nakon nekog vremena svi shvate da je to samo zabava da bi se takvi radnici osjećali važnijima, ali da neće ništa odraditi.
To je stvar principa Kad god netko kaže na poslu ‘to je stvar principa‘ nastane nervoza. Tobak pojašnjava da se to ne odnosi na etička, moralna ili zakonska načela, već na subjektivno viđenje stvari poput: ‘Ne razumijem zašto Ana dobiva pohvale i promaknuća, a ja ne. Ne bi me to smetalo, ali to je stvar principa‘. Takvo ponašanje se uočava kod onih koji misle da imaju pravo na nešto što očito nisu zaslužili, što šefove posebno izluđuje.