Na pitanje kako pokrenuti gospodarski rast, političari, poduzetnici i ekonomski stručnjaci često odgovaraju – poticanjem investicija. Tako je i za Vladu jedan od glavnih strateških ciljeva razvoj privrede privlačenjem stranih, ali i domaćih investitora. Da bi se stvorilo povoljno investicijsko okruženje, potrebno je uvesti poticajne mjere odgovarajućim zakonskim okvirom.
Glavnina mjera za poticanje investicija u Hrvatskoj uključena je u Zakon o poticanju investicija i unapređenju investicijskog okruženja (Zakon o poticanju investicija), za koji se u Ministarstvu poduzetništa i obrta navodi kako je jedan od najkonkurentnijih zakona o poticanju investicija u Europi. Spomenuti zakon uključuje poticaje za različite tipove investicijskih projekata i aktivnosti, porezne i carinske poticaje, poticaje za opravdane troškove novih radnih mjesta te usavršavanja povezanih s investicijskim projektom i slično.
Različiti ciljevi Iako su porezni poticaji samo jedan od instrumenata poticanja investicija te uglavnom nemaju presudnu ulogu pri donošenju odluke o investiranju, u javnosti se često percipiraju kao izrazito važan faktor za privlačenje domaćih i stranih ulagača. Naime, zbog trenda globalizacije usklađuju se sustavi različitih zemalja, koje zbog toga vode sve sličnije ekonomske politike. Stoga pojedine zemlje potiču svoju konkurentnost u očima investitora kreiranjem što atraktivnijega poreznog sustava, koji prema javnoj percepciji igra sve važniju ulogu pri odabiru zemlje za investiranje.U Hrvatskoj su tijekom razdoblja tranzicije i gospodarske krize, osim u Zakon o poticanju investicija, porezni poticaji u nekom obliku uključeni i u sve porezne zakone, s krajnjim ciljem pokretanja gospodarskog razvoja zemlje. No treba imati na umu da različiti oblici poreznih poticaja mogu imati i negativne popratne rezultate. Zato kod uvođenja poreznih poticaja treba razmatrati i odnos potencijalnih pozitivnih i negativnih učinaka. Cilj im može biti različit, od razvoja nerazvijenih ili slabije razvijenih područja u zemlji, smanjenja nezaposlenosti, privlačenja stranih ulaganja, do poticanja potrošnje putem olakšica pojedinim kategorijama poduzetnika i/ili stanovništva. Uvođenje poreznih poticaja stihijski i bez dostatne analize svih faktora može rezultirati potpuno suprotnim efektom od onoga koji se želi postići. Porezni poticaj, na primjer, može omogućiti niži trošak poduzetnicima, a pritom ne privući toliko željene investicije ili povećanje zaposlenosti.
‘Kvaka’ je u komparaciji Kad se govori o poreznim poticajima u kontekstu poticanja rasta i investicija, ponajprije se misli na poticaje u okviru poreza na dobit. Ti poticaji, ovisno o cilju koji imaju, najčešće se dijele na tzv. porezna mirovanja te porezne olakšice za ulaganja. Dodatno, poreznim poticajima u okviru poreza na dobit smatraju se i mogućnost prijenosa poreznih gubitaka u buduća razdoblja, niže stope poreza po odbitku za određene isplate kao i stopa poreza na dobit. U Hrvatskoj su zastupljene sve spomenute skupine poreznih poticaja, što je čini donekle konkurentnom u tome u europskim okvirima. Stopa poreza na dobit sama po sebi nije porezni poticaj, ali ako je se uspoređuje sa zemljama koje imaju više porezne stope, u trenu može postati jednostavna i učinkovita mjera za privlačenje investicija. Tako se kod slabije razvijenih zemalja odnosno zemalja u tranziciji (niža) porezna stopa uglavnom može promatrati kao oblik poreznog poticaja. Stopa poreza na dobit u Hrvatskoj iznosi 20 posto te je znatno viša od onih u zemljama u regiji koje nisu članice Europske unije. Stoga se, uzimajući u obzir samo navedeni kontekst, stopa poreza na dobit u Hrvatskoj ne može smatrati poreznim poticajem. No ako se stopa poreza na dobit u Hrvatskoj usporedi s onima u ostalim zemljama članicama EU, slika se donekle mijenja. Hrvatska ima nižu stopu poreza na dobit od polovice zemalja članica EU te jednaku ili neznatno višu stopu poreza na dobit od npr. Češke (19%), Estonije (20%), Finske (20%), Mađarske (19%) i Poljske (19%). Stoga se, uzimajući u obzir usporedbu Hrvatske s ostalim zemljama članicama EU, stopa poreza na dobit u Hrvatskoj može u određenoj mjeri smatrati oblikom poreznog poticaja za privlačenje stranih investicija.
Neučinkovito ‘mirovanje‘ Poreznim mirovanjem smatra se razdoblje u kojem poduzetnici ne plaćaju porez na dobit odnosno u kojem se primjenjuje snižena stopa poreza na dobit. Taj oblik poreznog poticaja smatra se relativno neučinkovitim instrumentom za poticanje investicija. Samo neki od nedostataka poreznog mirovanja su gubitak poreznih prihoda za državnu blagajnu, netransparentnost, selektivni karakter koji narušava neutralnost poreznog sustava te poticanje kratkoročnih profitabilnih ulaganja (zbog ograničenog trajanja poticaja) koja za gospodarstvo donose manje koristi od investicija u dugoročni kapital.Porezna mirovanja kao oblik poreznog poticaja u hrvatskom zakonodavstvu poznata su pod drukčijim nazivom, tzv. opća i regionalna porezna mirovanja. Konkretno, u pitanju su porezni poticaji u sklopu Zakona o poticanju investicija (opća porezna mirovanja) te porezne olakšice za obavljanje pojedinih djelatnosti na području Grada Vukovara i na potpomognutim područjima (regionalna porezna mirovanja). Porezni poticaji za poticanje investicija omogućuju smanjenje stope poreza na dobit za određenu razinu koja ovisi o visini investicije i broju novootvorenih radnih mjesta. Porezne olakšice za obavljanje pojedinih djelatnosti na području Grada Vukovara i u potpomognutim područjima omogućuju umanjenje stope poreza na dobit ovisno o stupnju razvoja potpomognutog područja uz određene dodatne uvjete. Iako su prije ulaska u EU porezna mirovanja bila najzastupljeniji oblik poreznih poticaja u Hrvatskoj (područja posebne državne skrbi, brdsko-planinska područja te slobodne zone), većina ih je ukinuta ulaskom Hrvatske u EU zbog usklađenja s praksom EU, što je bio slučaj i sa susjednom Slovenijom.
Nova ograničenja Porezne olakšice na temelju ulaganja su ubrzana amortizacija, umanjenja porezne osnovice te porezni krediti. Taj oblik poreznih poticaja u odnosu na prethodno spomenute lakše se usmjerava na određeni tip investicija te se može povezati s visinom investicije. Međutim, s obzirom na specifičnost poreznih olakšica na temelju ulaganja, njihov izračun tj. iskazivanje te njihovo praćenje rezultiraju višim administrativnim troškovima. Također, ti poticaji ne mogu se iskoristiti ako društvo ne ostvaruje dovoljno dobiti.Od poreznih olakšica na temelju ulaganja, uz uobičajene oblike kao što su ubrzana amortizacija, umanjenje porezne osnovice za određen postotak troškova istraživanja i razvoja te izobrazbe zaposlenika, u Hrvatskoj je u 2012. godini uvedena možda i najopsežnija porezna olakšica na temelju ulaganja – umanjenje porezne osnovice za reinvestiranu dobit. Poduzetnici koji su povećali temeljni kapital reinvestiranjem dobiti iz 2012. godine i dalje uz određene uvjete oslobođeni su plaćanja poreza na tako reinvestiran iznos dobiti. Takva se olakšica činila kao snažan poticaj poduzetnicima na investiranje dobiti u poslovanje. Međutim, već potkraj 2014. godine uvedena su određena ograničenja za navedenu olakšicu koja će se primjenjivati na dobit 2015. godine. Tako se više neće moći reinvestirati cijeli iznos računovodstvene dobiti, već samo dio uložen u dugotrajnu imovinu poduzetnika. Dodatno, bit će potrebno održati broj zaposlenih iskazan na početku promatranog razdoblja najmanje dvije godine nakon proteka tog razdoblja. U odnosu na raniju široku primjenu te olakšice, razvidno je da je znatno ograničeno korištenje olakšicom za reinvestiranu dobit, što će vjerojatno smanjiti korištenje tom olakšicom za 2015. godinu. U javnosti nisu objašnjeni efekti nastali uvođenjem spomenute olakšice te razlog uvođenja naknadnih restrikcija. Je li pad poreznih prihoda u državnoj blagajni zbog uvođenja olakšice bio veći od koristi ostvarenih reinvestiranjem dobiti i ako je – zašto? Jesu li izostale investicije poduzetnika koje je reinvestiranje dobiti trebalo postići? Naime, zbog uvođenja spomenutih ograničenja korištenja olakšicom za reinvestiranu dobit čini se da ta olakšica nije proizvela željene rezultate koji bi bili veće investiranje u rast društava, a time i posljedični rast radnih mjesta.
Zašto nema efekta Porezni poticaji ovisno o svom obliku direktno mogu dovesti do rasta investicija, a time i najželjenije posljedice – novih radnih mjesta, kojih u Hrvatskoj uvijek nedostaje. Zbog toga hrvatski porezni sustav ima zastupljene brojne oblike poreznih poticaja u okviru poreza na dobit, što ga čini relativno konkurentim u odnosu na ostatak EU. No postavljaju se pitanja zašto onda investicije u Hrvatskoj nisu na željenoj razini te zašto porezni poticaji kao npr. za reinvestiranu dobit, prema svemu sudeći, ne ispunjavaju željena očekivanja. Odgovore nalazimo u činjenici da pozitivni i negativni efekti svakoga poreznog poticaja ovise o cilju koji se njihovim uvođenjem želi postići, čime se razlikuje i utjecaj poreznih poticaja na rast investicija. Također, porezne poticaje u okviru poreza na dobit treba gledati kao samo jedan od brojnih faktora koji utječu na odluku o investiranju. Kod donošenja odluke o investiranju, a što nije nikakvo iznenađenje, presudni su politička i ekonomska stabilnost, porezna opterećenja izvan okvira poreza na dobit (PDV, porez na dohodak i sl.), transparentnost pravnog i regulativnog sustava, dostupnost obrazovane radne snage te monetarna politika zemlje. Porezni poticaji tek u kombinaciji s ostalim spomenutim faktorima mogu rezultirati pogodnom investicijskom klimom zemlje.