Visoki zahtjevi okruženja, vrebajuća konkurencija, vječna težnja za većom efikasnošću uz manje troškove i što motiviranije zaposlenike, samo su dio svakodnevnog pritiska koji tjera menadžere i zadužene za ljudske resurse da potraže stručnu pomoć. Psihologija je dobrodošla. Psihoterapija se, pak, u poslu obično ne spominje, osim u pošalicama na pauzama kada kolege uzviknu da će im nakon ovog sastanka trebati psihoterapija. Psihoterapiji nije mjesto i ne postoji u poslovnom okruženju. Ili to ipak nije tako?
Istina je da sam termin nije udomaćen, no sadržaj je tu, skriven pod poželjnijim imenima, kao što je business coaching, executive coaching (i razne druge inačice), NLP usavršavanja, intenzivni programi razvoja lidera itd. Dakako da sve navedeno nije psihoterapija, no srž tih procesa, osnove pristupa u radu, te veći dio metoda i tehnika rada izveden je iz – psihoterapije. Često se radi samo o preslikama psihoterapijskih tehnika, prilagođenih za brzu fast food konzumaciju, što može voditi nekvalitetnom i manipulativnom radu s ljudima. Nasreću, to bi ipak trebale biti iznimke.
Pokušaji i promašaji
Ranih 90-tih godina, u Hrvatskoj su kompanije počele angažirati psihologe, psihijatre i psihoterapeute u radu s grupama u poslovnom okruženju. Bilo je tu sretnih i manje sretnih pokušaja. Sretniji su utabali put drugim stručnjacima, a manje sretni, nažalost, izazvali podozrenje i odbojnost prema svemu s prefiksom psiho. Ponekad se radilo o nerazumijevanju poslovnog okruženja kao specifičnog sustava djelovanja čovjeka. Kako su mnogi stručnjaci u ovom području sve bolje razumijevali sistemski pristup u radu s pojedincima i grupama, to su više prilagođavali svoj rad klijentima, bili oni organizacija ili osoba.
Sofisticirani pristupi razvoju menadžera i lidera, imaju mnogo sličnosti s psihoterapijom. Obično su ciljevi isti: osobni rast klijenta, osvještavanje obrazaca ponašanja i veći uvid u sebe, poticanje klijenta da preuzime odgovornost za svoje izbore, odluke i ponašanje, osvještavanje i razvoj vlastitih potencijala, promjena nefunkcionalnih obrazaca ponašanja te pomoć klijentu da sam pronađe najbolje rješenje za svoje probleme ili izazove.
Što čini razliku
Razlike između psihoterapije i npr. coachinga, koje se mogu naći na forumima i blogovima, obično predstavljaju razliku između psihodinamskih i humanističkih pravaca psihoterapije (iako je i to pojednostavljeno), a ne između coachinga i psihoterapije kao takve. Definiciju coachinga je teško sažeti u jednu rečenicu, pa je mnogima lakše napisati što coaching nije, i pri tome iskarikirati cijelu jednu profesiju, suziti ju na samo jedan od desetak mogućih pravaca (i čak oko 400 škola) ili jednostavno, preskočiti zadnjih 60-tak godina razvoja psihoterapije.
Mnogi psihoterapijski pravci, kao što su transakcijska analiza, kognitivno-bihevioralna terapija, realitetna terapija, geštalt terapija našli su svoje mjesto u poslovnom okruženju. Sredinom 20. stoljeća događao se veliki val izlaska stručnjaka iz zatvorenih krugova među mase, osvještavanja mogućnosti suvremene psihologije i njenih spoznaja u svakodnevnom životu, pa tako i u poslovnom svijetu. Sportski treneri i poslovni ljudi, kao Timothy Gallwey, Werner Erhard, Thomas Leonard, Sir John Whitmore, Laura Whitworth i mnogi drugi napravili su veliku uslugu psiholozima i psihoterapeutima nevičnima marketingu, prepoznavši potrebu da se znanja, koja su do tada više bila skrivena u užim krugovima, iskoriste u sportu, biznisu i općenito postanu dostupnija i razumljivija široj javnosti.
S tim, istina, idu i nuspojave, kada poslovni treneri bez stručne naobrazbe ulaze u dublji rad s grupom ili pojedincima, za koji nisu osposobljeni. Tu vrijedi uzrečica: malo znanja je opasno znanje. Daje lažni osjećaj razumijevanja onoga što se događa, posebno ako se voditelju edukacije sviđaju neke „efektne“ psihoterapijske tehnike, te ih koristi bez razumijevanja i iz potrebe da impresionira klijente.
Kada i zašto psihoterapija
Postoji li u organizacijama psihoterapija u užem smislu? Iako je rijetko srećemo, u nekim organizacijama postoje specifični programi ili odjeli koji za zaposlenike pružaju usluge psihološkog savjetovanja i psihoterapije. U slučaju stalnih programa, fokus su skupine zaposlenika koji rade u specifičnim, psihološki zahtjevnim uvjetima rada. Osim vojske i policije, zaštitarskih tvrtki, to mogu biti zaposlenici koji su dugo odsutni od kuće, obično u udaljenim zemljama, kao što su pomorci i građevinari. U slučaju privremenih programa, radi se o primjerice kriznim situacijama ili traumatskim događajima kojima su bili izloženi zaposlenici.
Kompanije s velikim brojem zaposlenika nude ovakvu mogućnost svojim zaposlenicima, kako bi im pomogli u jačanju i održavanju zdravog funkcioniranja na radnom mjestu, pomažući direktno u poslovnim problemima, ali i privatnim problemima, koji mogu uključivati zdravstvene probleme, probleme u obitelji, probleme s ovisnostima (alkohol, droga, kocka) itd., a koji onda mogu utjecati na njihov rad. Programi pomoći zaposlenicima polaze upravo od toga da posao pati, kada zaposlenik pati.
Američko Ministarstvo rada zaključilo je da poslodavci sa svakim uloženim dolarom u programe pomoći zaposlenicima uštede od pet do 16 dolara.
Jasmina Sočković, direktorica tvrtke Pilgrim za osobno i poslovno savjetovanje