U dalekom New Yorku čitali smo da bi se 22. siječnja trebao sastati Hrvatski sabor i glasati o povjerenju mandataru Timu Oreskoviću i njegovoj vladi. S obzirom na broj preokreta (to se ovdje na Long Islandu kaže “twists and turns”) od zadnjih izbora, mi baš nismo sigurni da će se to stvarno i dogoditi jer ne treba podcijeniti političke sposobnosti sada već bivšeg premijera Milanovića u njegovim uspješnim igrama vrbe i vrbovanja Mostovih i svih drugih njemu dostupnih zastupnika.
Međutim, polazeći od pretpostavke da će Orešković postati premijer u petak, mi iznosimo četri problema, i to samo za početak.
Prvi problem je što nas dragi Kanađanin nema vlastitu politicku bazu u Hrvatskoj i potpuno je zavisan od svojih političkih sponzora – Karamarkovog HDZ-a i hibridnog i dosta nepredvidivog Mosta. Možda je netočno da se budućeg premijera neće pitati oko nekih ključnih ministarskih fotelja ili poteza, međutim ako premijer odluči krenuti u ozbiljnije reforme, čak i ako ima podršku jedne strane poput konfuznog Mosta, drugi ga sponzor može u tome ograničavati osobito ako birači ili strategijski politički interesi te druge stranke dođu u pitanje. Budućem premijeru Oreškoviću bit će vrlo tesko ugoditi svim stranama u svojoj vlastitoj vladi i provoditi ozbiljnije reforme.
Drugi problem je u najavi od samog mandatara da ima namjeru privatizirati javna i/ili državna poduzeća kao jednu od solucija ili reformskih poteza njegove vlade.
Još u ljeto daleke 2000. godine kad je Račanov SDP po prvi puta došao na vlast pisac je ovih redaka sugerirao tadašnjem potpredsjedniku vlade za gospodarstvo Slavku Liniću da se zbog kontrole i racionalizacije sva javna i/ili državna poduzeća stave pod jedan jaki državni holding kojeg smo mi nazvali New Croatia Holding. Koristeći neke staromodne čvrstorukaške argumente Linić je to glatko odbio, ali je tada bruto inozemni dug Hrvatske bio tek oko 30% BDP pa je možda imao taj luskuz da se sa tim poigrava, što nije slučaj danas kad se taj isti dug naglo približava 110% BDP. Bilo koja vlada koja dođe na vlast u Hrvatskoj će morati ići u tom smjeru, jer će je vjerojatno na to natjerati strani vjerovnici, ali kao što vidimo iz grčkog iskustva privatizacija, osobito veća i brza privatizacija javnih i/ili državnih poduzecć, agencija i funkcija dovodi do masovnih otpuštanja u tim poduzećima, porasta cijena usluga na domaćem tržištu, te do smanjenja a ne povećanja konkurencije, privatizacijskih manipulacija i prodaje pod vrlo lošim tržišnim uvjetima, što dalje rezultira padom kupovne moći stanovništva, padom raspoloživog dohotka stanovništva i nižim stopama gospodarskog rasta osobito na kraći i srednji rok koji su ključni za provođenje reformskih zahvata. Grčko iskustvo to vrlo jasno pokazuje.
Treći je Oreškovićev problem njegovo najavljeno oslanjanje na EU fondove u kojem spominje neke silne desetine milijardi eura koje Hrvatskoj mogu ili će biti dostupne od strane EU. To je nesumnjivo točno, i čak i ako sama EU upadne u još dublju krizu neki će od tih fondova biti dostupni za razlicite projekte u Hrvatskoj, međutim tu se mandatar pokazuje malo naivan – proces i ciklus dobivanja tih fondova je dosta složen i dugotrajan, broj kvalitetnih projekata ponuđenih iz Hrvatske je vrlo mali i on sada više nema “Linićev luksuz” iz ljeta 2000. kada su državni i ukupni dugovi bili mali a proračun je imao alternativne izvore financiranja primarno kroz prodaju “obiteljskog srebra” što se moglo iskoristiti za provođenje strukturnih reformi da je za to postojala politička volja i ozbiljan plan.
Četvrti i posljednji problem spomenut u ovom članku (ali nikako posljednji s kojim će se Orešković susresti) su više ili manje dobronamjerni savjeti stranih vjerovnika, vlasnika hrvatskih dugova i međunarodnih institucija poput Svjetske banke ili MMF-a. O nekima smo čitali zadnjih dana i vrlo sliče onome što je savjetovano Mađarskoj, Poljskoj, Grčkoj, Portugalu pa čak i Italiji. Sve je savjete dobro poslušati, ali će zbog dubine hrvatskih gospodarskih problema i strukturalnih reformi bilo koja nova vlast u Hrvatskoj morati posezati za nekim kreativnim solucijama pa ako jedna od njih i je malo bolja koordinacija između monetarne i fiskalne vlasti, pa čak i zajednički direktni ili indirektni dogovori o istodobnim monetarnim popuštanjima i fiskalnim stezanjima ili međusobna koordinacija, iskustva nekih razvijenih zemalja poput SAD pokazuju da u kriznim trenucima kao što je to bila 2008., nakon pada mog prvog poslodavca na Wall Streetu Lehman Brothersa, to i nije nužno uvijek loše rješenje. Nova će Hrvatska vlast tu morati pronaći svoja izvorna rješenja ali bez određenog nivoa koordinacije fiskalne i monetarne vlasti bit će vrlo teško provesti strukturalne reforme, osobito dublje reforme u kratkom vremenskom razdoblju od 12-18 mjeseci.
Marijan Cvjetičanin