Kamo god da se okreneš, ovih su dana svima puna usta koalicija. S jedne je strane nasljednica umiruće Kukuriku koalicije – Hrvatska raste, s druge Domoljubna, između njih još jedna koalicijska tvorevina – Most.
I svi bi oni trebali ući u koaliciju nacionalnog spasa, što je naknadno ispravljeno u reformsku koaliciju. Mukotrpnost koaliranja nije hrvatski specijalitet. Jedna Europska unija (Unija!) ne može dogovoriti ni zajedničku strategiju, a kamoli jedinstvenu politiku prema stotinama tisuća (a u perspektivi i milijunima) aspiranata na europska državljanstva. Čini se da je zasad jedina sastavnica te politike bodljikava žica na granicama šengenske Europe u raspadanju.
Svjedoci smo i teškog slaganja svjetske velike koalicije protiv ISIL-a. Hollande tek nakon pariškog petka trinaestog poziva za stol Obamu i Putina baš kao što Petrov pokušava u ista kola upregnuti Milanovića i Karamarka. Teško je reći koji od ta dva para moćnih potencijalnih partnera drži više figa po džepovima. Jedini koalicijski kapacitet zasad je ostvaren u zajedničkom pijetetu prema žrtvama i britanskom pjevanju ‘Marseljeze’ na Wembleyju. (Iako, s otočke strane to i ne izgleda kao nevažna gesta.)
Koalicije se svakodnevno stvaraju i razvrgavaju i u biznisu. Konkurenti prema potrebi preko noći postaju (koalicijski) partneri, a još brže smrtni poslovni neprijatelji. Primjerice, bankari se međusobno glođu do zadnje decimale kamatnih stopa, ali istovremeno ‘prema van‘ imaju svoju stabilnu interesnu koaliciju, koju još ovih dana dodatno kadrovski pojačavaju. Koja je pouka priče? Koalicije ne počivaju na idealima, niti podrazumijevaju iskrenost partnera. Mogu ponekad uspjeti samo ako ih veže zajednički interes. A održavaju se na životu dok ne ostvare svoju misiju i viziju. Kamo sreće da to kod nas ipak uspije ‘preko Mosta’.