[gallery columns="5" ids="228222,228223,228224,228225,228227"]
Javna poduzeća raspolažu imovinom vrijednom 347 milijarde kuna, imaju nižu stopu dugoročne zaduženosti, ali većih problema s likvidnošću. Usprkos znatno manjoj efikasnosti od privatnih tvrtki, zahvaljujući monopolističkoj poziciji isplaćuju 40 posto veće plaće od privatnog sektora. Državne tvrtke ostvaruju 171 milijardi kuna prihoda, ali nemaju jasno postavljene ciljeve, kontrolira ih politika, dok je nedostatak političke volje za provođenjem reformi glavna prepreka dobrom gospodarenju
Glavni su to zaključci analize o poslovanju javnih tvrtki koje iznijela Maruška Vizek, viša znanstvena suradnica na Ekonomskom institutu u Zagrebu, na skupu u organizaciji udruge poreznih obveznika Lipa.
Vizek je najprije dala kontekstualni okvir za analizu javnih tvrtki pri čemu se vratila na stabilizacijski program iz 1993. te prvu fazu koja je podrazumijevala stabilizaciju inflacije i drugi fazu koja je podrazumijevala stvaranje okvira za dugoročnu makroekonomsku stabilnost, odnosno restrukturiranje javnih poduzeća, ubrzanu liberalizaciju i privatizaciju. Ta faza stabilizacijskog programa nikada nije u potpunosti provedena.
Javne tvrtke, nastavila je Vizek, direktno s dobavljačima doprinose rigidnim tržišnim mehanizmima koji ne funkcioniraju: u Hrvatskoj su najniže stople ulaska (5,5 posto) i izlaska (6,5 posto) tvrtki s tržišta. Osim toga, nadovezala se i na nalaze iz zadnjeg izvješća EK o Hrvatskoj u kojima je istaknuto da su javne tvrtke izvorište fiskalnih rizika te, između ostalog, da imaju izniman značaj na ekonomiju, no neadekvatan okvir upravljanja te netransparentno postavljanje planova uprava i nadzornih odbora.
- Država je i dalje bitan čimbenik u gospodarskom životu, a javna poduzeća služe kao izvorište političke moći – naglasila je Vizak te nastavila s anatomijom javnih tvrtki danas.
Njih 831 je u potpunom državnom vlasništvu, dok je 589 u mješovitom (dominiraju u pretežitom državnom vlasništvu). Uglavnom je riječ o velikim tvrtkama, često monopolima koji slabo sudjeluju u međunarodnoj trgovini. Proizvodnost rada je za trećinu manja u odnosu na privatne tvrtke, a prosječne plaće su za 40 posto više. Pad investicija je umjereniji kod javnih tvrtki, a što se izvoza tiče, on se kontinuirano smanjuje od 2008., dok se kod privatnih tvrtki povećava. Rashodi poslovanja javnih tvrtki u 2013. su nepromijenjeni u odnosu na 2008., dok su kod privatnih poduzeća umanjeni za 10 posto. To je ujedno najtransparentniji podatak koji pokazuje da se restrukturiranje javnih poduzeća nije dogodilo.
- Prepreke dobrom gospodarenju javnih tvrtki su u nedostatku političke volje za provođenjem reformi. Naime, godišnji rashodi poduzeća u potpunom i djelomičnom vlasništvu države su za 30 milijardi kuna veći od proračuna opće države. Političke stranke imaju izravnu mogućnost zapošljavanja stranačkog kadra, a moja je konzervativna procjena da političke stranke tijekom četiri godine političkog ciklusa imaju priliku zaposliti 20 tisuća ljudi. Nijedna velika politička stranka ne predlaže profesionalizaciju upravljanja javnim poduzećima – zaključila je Vizek, postavivši par pitanja za raspravu: Je li moguć kompromis između stabilizacijske i tržišne funkcije javnih poduzeća i kako izolirati javne tvrtke od političkog utjecaja?
Ključno pitanje je da se na javne tvrtke prestane gledati kao na politički plijen kojeg si dijeli kada dođete na vlast, nadovezao se Vuk Vuković, asistent na Katedri za ekonomiju Zagrebačke škole ekonomije i menadžmenta.
- Rješenje može biti uvođenje neovisnih uprava čiji ostanak ovisi o ostvarenju mjerljivih ciljeva, uvođenje konkurencije i tamo gdje je sada zabranjena, privatizacija svih javnih poduzeća osim onih koja nude javno dobro, parcijalni IPO gdje bi građani kupovali manjinski udjel ili kombinacija ovih elemenata – zaključio je Vuković.
U raspravu se uključio i čelnik Reformista Radimir Čačić koji se zalaže za austrijski model upravljanja, odnosno stavljanja tvrtki u jedan holding, dok parlament određuje članove Nadzornih odbora i oni u ime države upravljaju holdingom. Oni nisu nužno austrijski državljani, istaknuo je Čačić, nego se traže ljudi na međunarodnom tržištu i svake se dvije godine zamjenjuju.
Sve države imaju problema s javnom upravom, ali ne možemo generalizirati jer zašto ne bi bio dobar upravitelj netko tko je član političke stranke, nadovezao se ministar pomorstva, prometa i infrastrukture Siniša Hajdaš Dončić. Podsjetio da je DUUDI krajem 2014. donio naputak kojim se predviđa nov način biranja predsjednika i članova uprava javnih poduzeća. Naime, šefovi državnih tvrtki birat će se na javnim natječajima, a Vlada može odlučiti da se umjesto javnih natječaja organizira i head hunting postupak pronalaska kandidata.
Ekonomski analitičar Velimir Šonja pak ne misli da bi išta od ponuđenih rješenja moglo funkcionirati, osim jednog:
- Pametna privatizacija je jedini i konačni lijek – poručio je Šonja.