Najprije sam se uplašio da su me raskrinkali. Prvo sam iz SOA-ina najnovijeg izvještaja čuo, onako s pola uha, da sam kupio neke dionice za svoj interes. Kupovao sam ih čak na svoje ime, kao i na imena pouzdanika. Tako stečenu financijsku korist rabio sam i za daljnju kupnju dionica na otvorenom tržištu. Prepoznao sam kupnju triju paketa dionica HT-a koju sam realizirao u komplotu s obiteljskim pouzdanicima.
Kad sam pažljivo pročitao o čemu je riječ, malo sam se smirio. Srećom, niti sam ikad bio zaposlen u HT-u niti sam bio odgovorna osoba. No najnovija anonimna špijunska navlakuša o navodnom pretvorbenom kriminalu u tvrtki ‘sa znatnim udjelom državnog vlasništva’ mogla se odnositi na gotovo svaku privatizaciju. Zato su novinari od nedjelje sumanuto tražili, nagađali i pogađali o kojoj je tvrtki riječ. Tek je u ponedjeljak navečer, iz, naravno, neimenovanih pouzdanih izvora, objavljeno da je riječ o Atlantskoj plovidbi. Malo tajnovitosti, malo kriminala, malo mrskih menadžera… u priči jedino nije bilo seksa. Osim ako se seksom ne protumači pad vrijednosti dionica.
Atlantska je u utorak pala za 2,41 posto. U čemu je pouka, u trenutku kad nas poslovično neuvjerljivi špijuni (još) nisu uspjeli uvjeriti u krivnju Kulaša i društva? Možemo biti sretni što je privatizacija napokon dignuta na razinu ugrožavanja nacionalne sigurnosti. Ali i nesretni što se to istražuje tako nespretno da ostavlja sumnju kako pravi cilj nije privatizacijski kriminal i kako je Atlantska samo kolateralna žrtva. Slučajno ili ne, dvije afere koje lupaju po SOA-i (sukob Manolić – Karamarko i pogotovu povlašteni krediti za zaposlenike SOA-e s dva posto kamata)zamijenjene su baš u neradnoj nedjelji materijalima iz godišnjega špijunskog izvještaja. S tim da je spašavanje maloljetnika koji se pokušao pridružiti islamistima još sočnija priča od ove pretvorbene.