Tiho nestajanje: Balkan gubi bitku za ljude i gospodarsku budućnost
Od Baltika do Balkana, najnoviji izvještaji Svjetske banke otkrivaju sustavno pražnjenje regija. Je li demografski vlak za Europu nepovratno otišao?
Dok se globalni jug i dalje bori s eksplozivnim rastom stanovništva, istočna i jugoistočna Europa suočavaju se s tihim, ali brzim nestajanjem. Podaci UN-a i Svjetske banke za razdoblje od 2006. do 2026. godine otkrivaju alarmantne trendove koji pokazuju da regija jugoistočne Europe iliti Balkana gubi stanovništvo brzinom koja ugrožava mirovinske sustave, ali i gospodarski rast.
Ono što je započelo kao val migracija nakon pada Berlinskog zida, u posljednja se dva desetljeća pretvorilo u sustavno pražnjenje čitavih regija, ostavljajući ekonomije u rascjepu između potrebe za rastom i kroničnog nedostatka ljudi koji bi taj rast nosili. A najnoviji izvještaji UN World Population Prospects 2024 i baza podataka Svjetske banke potvrđuju ono o čemu demografi godinama upozoravaju Europa, a posebno njezin istočni rub, nalazi se u stanju demografske opsade.
Baltički i balkanski egzodus: 20 godina pada
Povijest ovog demografskog povlačenja najjasnije se ocrtava na Baltiku. Prije dvadeset godina, ulazak u Europsku uniju otvorio je vrata slobodnog tržišta rada, što su Latvija i Litva osjetile gotovo trenutačno. Prema podacima UN-ove revizije stanovništva iz 2024. godine, Latvija je u protekla dva desetljeća izgubila više od 22 posto svog stanovništva, dok je Litva ostala bez 20 posto, što je proces bez presedana u mirnodopskim uvjetima.
A taj 'baltički scenarij' postao je zlokobno proročanstvo i za jugoistočnu Europu, gdje su se slični trendovi, potaknuti ekonomskom nesigurnošću i niskim stopama fertiliteta, počeli manifestirati s odgodom, ali jednakom silinom.
I dok su se posljednjih deset godina baltičke zemlje ipak, koliko-toliko, stabilizirale kroz rast životnog standarda, fokus se pomaknuo južnije, a zemlje poput naše, ili recimo, Bugarske su ušle u prilično kritičnu fazu.
Bugarska danas nosi neslavnu titulu zemlje koja najbrže stari u Europskoj uniji, s prirodnim padom koji više ne mogu nadoknaditi ni najoptimističnije migracijske politike. Prema podacima Eurostata i nacionalnih statističkih ureda, Bugarska je zemlja s projiciranim padom na svega 5,4 milijuna stanovnika do 2050. (u usporedbi s 9 milijuna 1990-ih).
Stabilan pad
U zadnjih 10 godina (2016. – 2026.), Hrvatska i Srbija bilježe stabilan godišnji pad između 0,5 i 1 posto. Iako se u Hrvatskoj pad broja stanovnika vizualno usporio useljavanjem radne snage, strukturalni problem ostaje jer je prirodni prirast duboko u minusu. Prema CIA World Factbook (2025), stopa nataliteta u regiji je vrlo niska (cca 1,4 – 1,5 djece po ženi), što je daleko ispod stope zamjene od 2,1.
Ratni i ekonomski šokovi: Posljednjih 5 godina
Zadnjih pet godina donijelo je nove, nepredviđene šokove. Pandemija je privremeno povećala stope mortaliteta, ali pravi potres izazvala je geopolitička nestabilnost. Ukrajina je, zbog ratnih razaranja, doživjela demografski kolaps koji će se desetljećima osjećati u cijeloj Europi, dok istovremeno, zemlje poput Albanije i Bosne i Hercegovine prolaze kroz 'drugi val' iseljavanja, ali ovaj put ne odlaze samo pojedinci u potrazi za poslom, već čitave obitelji, tražeći bolji sustav, a ne samo veću plaću.
Prema podacima agencije CIA World Factbook za 2025. godinu, stope prirodnog prirasta u regiji su duboko u crvenom, a jedini privid stabilnosti u nekim zemljama pruža uvoz radne snage s drugih kontinenata, što iz temelja mijenja društvenu i poslovnu dinamiku.
U ovom najkraće promatranom razdoblju, geopolitika je preuzela primat nad biologijom. Tako je Ukrajina izgubila više od 6 milijuna ljudi od 2020. godine, prema podacima UNHCR-a, dok Libanon zbog potpunog ekonomskog kolapsa bilježi pad od 2,4 posto godišnje, što je rijedak fenomen izvan ratnih zona.
Tko raste
Dok se Europa suočava sa demografskom recesijom, drugi dijelovi svijeta proživljavaju pravi demografski bum. Prema podacima UN World Population Prospects (2024), zemlje s najvećim rastom stanovništva u posljednjih 20 godina (2006–2026) mogu se podijeliti u dvije grupe, bogate zaljevske zemlje (rast putem imigracije) i podsaharsku Afriku (rast putem visokog nataliteta).
Najekstremniji primjeri dolaze iz zaljevskih monarhija poput Katara i Ujedinjenih Arapskih Emirata. U tim je zemljama broj stanovnika u posljednja dva desetljeća doslovno eksplodirao, pa je populacija Katara narasla za nevjerojatnih 150 posto. Međutim, ovdje nije riječ o biologiji, već o čistom ekonomskom magnetizmu jer je taj rast isključivo rezultat masovnog, strateškog uvoza radne snage potrebne za održavanje golemih infrastrukturnih i energetskih sustava.
S druge strane spektra nalazi se podsaharska Afrika, gdje je motor rasta primarno biološki. Niger je tu apsolutni predvodnik s rastom od 102 posto u istom razdoblju, potaknutim najvišom stopom fertiliteta na svijetu koja iznosi više od šestero djece po ženi. Za razliku od Zaljeva koji stanovništvo 'kupuje', Niger i zemlje poput DR Konga stanovništvo 'stvaraju' prirodnim putem, što pred njihove ekonomije stavlja golem izazov apsorpcije milijuna mladih radnika na tržište rada svake godine.
I dok su se prije 20 godina države borile s nezaposlenošću, danas se bore za svakog stanovnika i radnika. Podaci pokazuju da demografska recesija nije prolazni ciklus, već novo trajno stanje, i dok su neke zemlje, poput Poljske i Češke počele agresivnije provoditi pronatalitetne politike, za većinu zemalja jugoistočne Europe, demografski vlak je već napustio stanicu.
U konačnici, u svijetu bez ljudi, kapital će se seliti tamo gdje automatizacija može zamijeniti nedostatak ruku, ili tamo gdje su sustavi dovoljno fleksibilni da integriraju nove stanovnike, a pobjednici više neće biti oni s najvećim BDP-om, već oni s najodrživijom demografskom piramidom.
