Rebalans proračuna ili zašto se i dalje troši kao da sutra ne postoji?

Kao da pouka i upozorenja nije bilo dovoljno, Vlada ne odustaje od pravca u javnim financijama koji se baš i ne može ocijeniti racionalnim. Vidljivo je to iz nedavnoga prijedloga rebalansa proračuna, koji ostavlja dojam štedljivosti samo na simboličkoj razini. Zadržava temeljne fiskalne pokazatelje unutar vrijednosti predviđenih pravilima eurozone, poput udjela javnoga duga koji će na kraju godine iznositi 55,5 posto BDP-a, a proračunski manjak od gotovo tri milijarde eura ostaje na 2,9 posto BDP-a.

U objavljenome prijedlogu naglašeno je da prihodi državnog proračuna rastu za 853 milijuna eura, rashodi za 745 milijuna, a manjak se smanjuje za približno 108 milijuna eura. Međutim, iako se manjak smanjuje za 108 milijuna eura, ukupni manjak opće države prema europskoj metodologiji ESA 2010 – koja obuhvaća širi krug subjekata i statističke prilagodbe te je mjerodavna za usporedbu s europskim kriterijem proračunskog manjka – povećava se za 78 milijuna eura.

Razlog je, između ostaloga, u povećanju manjka konsolidirane lokalne države sa 144 milijuna eura na 275 milijuna. Naime, Vlada je očito zaboravila na prethodnog ministra financija Marka Primorca, koji je sve donedavno apelirao da se sreže potrošnja u lokalnoj samoupravi. Da su u vezi s time u Banskim dvorim zapuhali neki novi vjetrovi, pokazuje i prijedlog upućen u Sabor o podizanju ukupnoga zakonskog ograničenja za davanje suglasnosti lokalnim jedinicama za zaduživanje s pet na šest posto ukupno ostvarenih prihoda poslovanja svih jedinica lokalne i područne samouprave. Inače, Vlada to povećanje povezuje s investicijskim ciklusom i projektima NPOO-a.

Ministar financija Tomislav Ćorić nije propustio naglasiti kako će se 600 milijuna eura izdvojiti za mirovine i mirovinska primanja, plaće zaposlenih u javnim i državnim službama te socijalne naknade. Kad se već govori o javnome sektoru, za zaposlene u obrazovanju izdvojit će se dodatnih 188,9 milijuna eura. Ostaje vidjeti hoće li to zadovoljiti učiteljske sindikate, koji su donedavno najavljivali tvrde pregovore o povećanju plaća.Sva ta povećanja rashoda događaju se u trenutku kad je prilično jasno da cijena nafte neće tako skoro pasti na 60-ak dolara, koliko je bila proljetos, prije Trumpova napada na Iran, da zbog toga neće izraženije pasti ni inflacija, a s njome ni kamatne stope.

Vlada planira više rashode unatoč prognozama mnogo sporijega ekonomskog rasta (Međunarodni monetarni fond sada očekuje rast hrvatskoga BDP-a od 2,2 posto ove godine umjesto 2,6 posto) i mnogo manjega priljeva europskog novca u idućim godinama.

Nije to ništa novo u proračunskoj politici. U posljednjih pet godina hrvatsko je gospodarstvo bilo blagoslovljeno lijepim stopama rasta. No s iznimkom 2022., kad je proračun bio uravnotežen, u svim je ostalim godinama zabilježen proračunski manjak. To što je on bio unutar kriterija iz Maastrichta ne opravdava Vladu; 'dobre godine' trebalo je iskoristiti za stvaranje proračunskih zaliha, na što upozorava niz stručnjaka. Vlada, ova ili neka druga, vrlo će se brzo morati uhvatiti ukoštac s tim problemom, ali u mnogo težim okolnostima.