Stephen Fleming, University College London:

Šef griješi, AI mu daje za pravo: Kako nastaju loše poslovne odluke

Dodajte lidermedia.hr u omiljeni Google izvor

Neuroznanstvenik Stephen Fleming objašnjava kako pretjerano samopouzdanje i AI koji povlađuje korisniku mogu učvrstiti pogrešne odluke

Samopouzdanje je poželjna osobina poslovnih lidera, ali može postati ozbiljan rizik kad ih sprječava da prepoznaju vlastite pogreške. Sličan problem ima umjetna inteligencija, koja samouvjereno iznosi pogrešne zaključke i dodatno učvršćuje zablude svojih korisnika. Upravo smo o tome razgovarali sa Stephenom Flemingom, profesorom kognitivne neuroznanosti na University Collegeu London (UCL) koji je ove godine bio i jedan od predavača na programu 'Principal Fellowship Programme 2026' održanom u Rijeci u organizaciji Zaklade Lürssen pod nazivom 'Future of Forecasting: Collective and Artificial Intelligence'.

Veći dio karijere posvetili ste metakogniciji. Što vas je privuklo tom području?

– Po naobrazbi sam psiholog i uvijek me zanimalo zašto smo nekih dijelova vlastitog mentalnog stanja svjesni, a drugih nismo. Tijekom svog doktorata iz neuroznanosti introspekcija se počela upotrebljavati kao znanstveni alat za proučavanje svijesti. Metakognicija​ isprva mi je služila upravo za to, a poslije me počelo zanimati kako uopće uspijevamo promatrati i procjenjivati vlastite misli.

Koliko su inteligencija i sposobnost realne procjene vlastitih sposobnosti povezane?

– Iznenađujuće malo. Istraživanja pokazuju slabu povezanost IQ-a i metakognicije. Netko može biti iznimno sposoban, a ne biti svjestan vlastitih pogrešaka. Vrijedi i obratno: možete biti loši u nečemu, a točno znati koliko ste loši. Dok sam živio u Zagrebu, pokušavao sam naučiti hrvatski. Nisam uspio osobito dobro, ali toga sam svjestan. Dakle, sposobnost obavljanja zadatka i procjena vlastite izvedbe nisu isto.

Što vas je u istraživanjima ljudske samosvijesti najviše iznenadilo?

– To koliko samosvijest može biti odvojena od drugih sposobnosti. Oštećenje prefrontalnoga korteksa može rezultirati time da osoba i dalje razgovara i obavlja svakodnevne zadatke, ali ne primjećuje promjene u vlastitoj osobnosti ili sposobnostima. To pokazuje da samosvijest ima neurobiološku osnovu, ali i da je krhka. Neuroznanstveno istraživanje metakognicije uzelo je zamah tek početkom 2000-ih godina.

Možemo li sami prepoznati da smo postali pretjerano samouvjereni?

– Možemo, ali obično ne dok odlučujemo. Tek s odmakom lakše uočimo da naša procjena nije odgovarala stvarnoj izvedbi. Zato je u timovima i situacijama s velikim ulozima važno imati nekoga tko će nam dati nepristranu povratnu informaciju umjesto da nas ostavi u iluziji da sve ide dobro.

Neke od najskupljih poslovnih odluka donose iskusni i vrlo samouvjereni menadžeri. Jesu li uspješni direktori posebno izloženi tom riziku?

– Jesu, premda se tu dijelom oslanjam na osobno opažanje, a ne na izravna istraživanja menadžera. Samopouzdanje je društveno poželjno. Volimo odlučne vođe, pa samouvjereni ljudi lakše napreduju. To može pokrenuti tim, ali opća sigurnost može potisnuti sposobnost prepoznavanja pogrešaka u pojedinim odlukama. U knjizi 'Know Thyself' tvrdim da je najbolje moći pokazati samopouzdanje pred drugima, a privatno zadržati sposobnost samopropitivanja. Opasnost raste kad se ljudi na pozicijama moći okruže onima koji im nisu spremni iskreno proturječiti.

BESPLATNO nastavite čitati ovaj članak
Registrirajte se bez troškova i otvorite vrata Liderova sadržaja. Prvih 5 zaključanih članaka vam poklanjamo svaki mjesec.
Lider digital
čitajte lider u digitalnom izdanju