Nova europska energetska politika mogla bi se početi krojiti na ulicama, na seljacima, kravicama i njihovim ‘pravima‘. I to je, zapravo, častan izlaz za europske (a i globalne) energetske gremije
Neizvjesna budućnost nizozemske šarene kravice nije izazvala samo prosvjede i nered na autocestama te nelagodu za vladu umjereno-centralnog i najdugovječnijeg nizozemskog premijera Marka Ruttea. Budućnost nizozemske šarene kravice pomalo postaje okidač za reviziju zelenih politika u Europi, koja nakon ruske agresije na Ukrajinu i posljedične plinske krize postaje nužnost. Zbog te nužde europske države počinju se okretati čak i odavno otpisanim energentima, poput elektrana na ugljen.
Tako je nedavno Njemačka, kao predvodnica europskih zelenih politika, aktivirala elektranu na ugljen u Donjoj Saskoj. A zeleni potpredsjednik Vlade i ministar gospodarstva Robert Habeck, koji zbog pragmatičnosti i truda da osigura Njemačkoj toplu i stabilnu zimu postaje sve omiljeniji političar i među onima koji nisu glasali za njega, taj povratak u daleku ugljenu prošlost jednostavno je objasnio kao – potez iz nužde. Njemačka još nije spremna opozvati odluku Angele Merkel da u korist zelenih energija zatvori sve nuklearke, koje su je (danas) mogle čisto, sigurno i bezbrižno opskrbljivati električnom energijom.
Takvo priznanje značilo bi priznati potpuni poraz dosadašnje njemačke energetske politike, priznati da je Njemačka gurala Europsku uniju u zeleno prije svega zato kako bi ostvarila profit za svoje zelene industrije. No i reaktivacija njemačkih nuklearki samo je pitanje vremena. U međuvremenu, Francuska ne samo da nije odustala od nuklearne energije, nego i dalje jača svoj nuklearni potencijal. Mađarska gradi novu nuklearku. Europski parlament uvrstio je nedavno nuklearnu energiju u zelene energije (eto, odjednom, prema potrebi, dekretom postaje zelena). Hrvatska i Slovenija imaju svoj adut u Krškome i nadam se da neće čekati da Mađarska preuzme regionalno tržište…
Okidač za masovne prosvjede
No sve te odluke o reaktivacijama starih izvora energije donose se u uskim krugovima: političkim, energetskim, interesnim… I tko će se sutra sjećati da je danas pročitao vijest kako je reaktivirana neka elektrana na ugljen u Donjoj Saskoj? Manje-više nitko. Ali kad vidite da se zbog budućnosti šarene nizozemske kravice već mjesec dana prosvjeduje u uobičajeno dosadno mirnoj Nizozemskoj!? To jest politički privlačno.
Farmeri na traktorima koji blokiraju autoceste, pale traktorske gume i postavljaju barikade od stajskoga gnojiva – i tako već tjednima. A počelo je nakon što je Rutteova vlada najavila da će do 2030. godine u skladu sa Zelenim planom prepoloviti izlučivanje dušika u atmosferu, i to smanjenjem broja stočnih farmi i uporabe gnojiva. A to će za farmere, prije svega stočare, kako im je sa svojih birokratskih visina poručila Vlada, značiti da trebaju 'postati održiviji i premjestiti ili ugasiti svoje biznise'.
To je bio okidač za masovne prosvjede farmera. Jer stočarstvo u Nizozemskoj dio je iznimno ozbiljnog agrosektora. Nizozemska, država površinom znatno manja od Hrvatske, koja je svoje obradive površine doslovce otela moru, druga je izvoznica hrane u svjetskim razmjerima! Odmah iza SAD-a. Njezine šarene kravice koje viđate kako pasu na zelenim poljima nisu samo razglednica za turiste.
Nisu iluzija stvorena za potrebe 'najbržeg prsta' za dobivanje EU poticaja kao u nekim drugim članicama EU. I uopće nisu kravice, već su baš goleme krave i dio su velikog biznisa u iznimno organiziranoj postmodernoj europskoj državi, s iznimno racionalnim domicilnim stanovništvom, nezainteresiranim za politiku – sve dok politika ne dirne izravno u njegovu egzistenciju. A upravo se to dogodilo.
Gruda koja se kotrlja
I tako smo u dosadno mirnoj i (pre)uređenoj Nizozemskoj dobili grudu koja se kotrlja. Dakako da su nizozemske farmere odmah poduprli najpoznatiji globalni suverenisti: od bivšega američkog predsjednika Donalda Trumpa do neostvarene francuske predsjednice Marine Le Pen, najavljujući kraj 'zelene tiranije'. Ali priča nizozemske kravice mnogo je šira i veća od pojedinih političkih opcija. Francuski farmeri imaju mnogo veći revolucionarni naboj od nizozemskih i jednostavno se ne može vjerovati da će krizna energetska jesen proći bez njihova bunta.
Nova europska energetska politika mogla bi se početi krojiti na ulicama, na seljacima, kravicama i njihovim 'pravima'. I to je, zapravo, častan izlaz za europske (a i globalne) energetske gremije. Jer, kako sad priznati da su baš sve činili pogrešno u posljednjih dvadesetak godina, predložiti potpuni zaokret i pritom zadržati vjerodostojnost? Nakon zelene Grete stiže nam nova maskota promjene – šarena kravica.