Poljska izrasta u ozbiljnu europsku vojnu silu

Završetak rusko-ukrajinskog rata još nije na vidiku. No jedna europska država već je sada njegova izgledna pobjednica. Riječ je, dakako, o Poljskoj, koja postaje jedna od ključnih država EU-a Nije se to dogodilo preko noći, a ni slučajno. Dogodilo se kao rezultat prirodnog potencijala da postane velika država (površina, stanovništvo, geopolitički položaj) udruženoga s promišljenim političkim pozicioniranjem države, osmišljenom razvojnom strategijom i stabilnim ekonomskim rastom.

Poljska izrasta u ozbiljnu europsku vojnu silu, svojevrsni istočni bedem Europe, što u ratnim i nestabilnim vremenima obično potiče i ekonomski rast. Uspjela je usprkos i nasuprot briselskom političkom mainstreamu koji ju je nastojao vrijednosno preoblikovati, osobito posljednjih godina. Izdržala je pritiske, zadržala veliku političku autonomiju i samosvojnost, često odbijajući politike i zahtjeve briselskog mainstreama, osobito one koji se odnose na migrantske politike i LGBTQ+ agende.

Poljska je imala pravo

A zbog odbijanja europske intervencije u njezin pravni sustav kako bi se, navodno, unaprijedila sloboda medija, neovisnost pravosuđa i učvrstile europske vrijednosti, Poljska je i kažnjena uskraćivanjem sredstava iz europskog fonda za oporavak od bolesti COVID-19. Doduše, prema vrijednosnim kriterijima današnje briselske birokracije, i sami ‘očevi EU-a‘, prominentni europski političari demokršćanske orijentacije –​ Schuman, Adenauer i de Gasperi – jamačno bi danas bili kažnjeni zbog deficita europskih vrijednosti. Također, kad njemački Ustavni sud ospori ustavnost (kršenje njemačkog ustava) fleksibilnoj kreaciji europskog proračuna, onda je za europski mainstream to visokokonzervativan sud koji slabo razumije integracijske procese. Ali i sud kojem se ipak nitko od europskih namještenika ne usuđuje javno osporiti autoritet. Ali kad se poljski Ustavni sud pozove na državni ustav nasuprot briselskim zahtjevima – onda je to ozbiljan demokratski deficit koji treba kazniti.

Međutim, iako je odlučno branila svoje državne pozicije, Poljska nije, poput Orbánove Mađarske, postala Putinov trojanski konj za unošenje razdora u Europu. Upravo suprotno. Godinama prije ruske invazije na Ukrajinu upozoravala je na Putinov projekt širenja ruskog svijeta i sigurnosnu opasnost koju za Europu znači ovisnost o ruskom plinu, na opasnost njemačkoga plinskog savezništva s Rusijom koje bi (plinovodom Sjeverni tok 2, tko ga se još sjeća) Poljsku odvelo u energetsku izolaciju. Bila je pokretačica inicijative Baltik – Jadran (poslije Triju mora), i to, za razliku od Hrvatske, ozbiljna pokretačica, kao i zagovornica europskog partnerstva s SAD-om kao ključa europske sigurnosti.

Putinova invazija na Ukrajinu pokazala je da Poljska imala pravo. A dotadašnja njemačka i europska politika, koju je obilježila bivša kancelarka Angela Merkel, doživjela je potpuni poraz i danas se nastoji revidirati: potpuno (energetska i migrantska politika) ili djelomično (zelene i LGBTQ+ politike). Nakon što je počeo rat u Ukrajini, Poljska je pokazala i da znade nadići povijesne bilateralne sporove iskazujući iznimnu humanitarnu širinu prema ukrajinskim izbjeglicama i iznimnu stratešku zrelost, zbog čega je postala jedan od najpouzdanijih ukrajinskih europskih vojnih saveznika. Sve to je dalo kredit poljskom premijeru Mateuszu Morawieckom da usred Berlina održi lekciju njemačkom kancelaru Olafu Scholzu i profilira se u jednog od najautoritativnijih europskih premijera.

Nova državna elita

To su rezultati s kojima konzervativna stranka Pravo i pravda Jarosława Kaczyńskog izlazi na parlamentarne izbore u listopadu, u utrku za treći uzastopni mandat, a protiv izazivača Donalda Tuska, bivšega poljskog premijera i visokog europskog dužnosnika, i njegove Građanske platforme, koji zagovara liberalniju i progresivniju Poljsku, usklađeniju s europskim mainstreamom. I za kojega, dakako, zdušno navijaju briselska administracija i europski politički mainstream.

Čini se da prednost zasad ima konzervativna strana političkog spektra. U svakom slučaju, put Poljske kao važne europske države geopolitički je široko trasiran. Uz to je uspjela u onome u čemu, primjerice, Hrvatska nije: nakon niza tragičnih devastacija nacionalne elite – od Katyna 1940. do Smolenska 2010. – uspjela je iznjedriti novu državnu elitu koja je dosadašnji razvoj učinila mogućim, a budući napredak izglednim. A možda bi upravo na Poljskoj europski politički mainstream trebao pokazati koliko je vjerodostojan u – prihvaćanju drugoga i drukčijega.