Trumpove carine nisu glavni problem – Europa si je sama nametnula barijere

Piše: Domagoj Juričić, savjetnik za upravljanje političkim rizicima, MKPS

Još dok je američki predsjednik Donald Trump najavljivao uvođenje carina na europske proizvode, u Bruxellesu su odmah počele rasprave o posljedicama za europsko gospodarstvo. Ipak, prava istina je kako najveća prijetnja konkurentnosti Europe ne dolazi izvana, već iznutra. Europa se godinama barem u ekonomskim pitanjima bavi vanjskim izazovima – od američkog protekcionizma do kineskog industrijskog rasta – ali istovremeno ignorira vlastite unutarnje prepreke koje guše njen ekonomski potencijal. 

Mario Draghi ispravno primjećuje kako su upravo unutarnje birokratske barijere i regulatorne prepreke ono što sustavno potkopava europski rast. Međunarodni monetarni fond (MMF) procjenjuje kako su europske unutarnje barijere ekvivalent carinama od 45 posto na proizvodni sektor i čak 110 posto na sektor usluga. Drugim riječima, Europa je sama sebi nametnula trgovinske zapreke koje su daleko destruktivnije od bilo kojih carina koje Trump može uvesti. 

Posljedice su vidljive u trgovinskim pokazateljima. Unutareuropska trgovina je daleko ispod razine koju bismo očekivali u jedinstvenom tržištu – trgovina između država članica EU-a manja je od polovice trgovine između američkih saveznih država. Europsko gospodarstvo postalo je visoko ovisno o vanjskoj potražnji, što je u današnjim uvjetima globalne ekonomske nesigurnosti izrazito rizično. 

Ali problem nije samo u ponudi – Europa već godinama tolerira slabu domaću potražnju, osobito od globalne financijske krize 2008. godine. Draghi ističe kako je ovo samo dodatno pogoršalo probleme uzrokovane regulatornim ograničenjima. Za razliku od SAD-a, gdje se nakon kriza bilježi snažan rast produktivnosti, Europa je zapela u zamci niskog rasta i slabe inovativnosti. 

Upravo ta kombinacija slabosti – prepreke u ponudi i slaba potražnja – glavni su razlozi zbog kojih Europa zaostaje. No, ono što je ključno, jest kako su oba problema rezultat europskih političkih odluka, a ne vanjskih faktora. Europska unija se fokusirala na parcijalne ciljeve – štednja je trebala osigurati održivost javnog duga, regulacija je trebala zaštititi građane od novih tehnoloških rizika, a unutarnje barijere su ostaci vremena kada su nacionalne države bile osnovni okvir djelovanja. No, sada je jasno kako takav pristup nije donio ni ekonomski prosperitet, ni zdravu javnu financijsku situaciju, niti stvarnu autonomiju Europe u globalnim procesima. 

Ovo ima i vrlo konkretne posljedice za Hrvatsku. Kada bi Trump sutra povukao sve carine na europske proizvode, bi li naši poduzetnici osjetili olakšanje? Malo vjerojatno. Njihovi glavni problemi nisu u Washingtonu, već u Zagrebu, Bruxellesu i labirintu administrativnih procedura koje im oduzimaju energiju, vrijeme i novac. 

SAD i Kina su godinama provodili deregulaciju i poticali ulaganja u inovacije, dok je Europa birokratizirala i ono što je ionako već bilo prekomplicirano. Od financijske krize 2008. godine, američka vlada ubrizgala je pet puta više fiskalnih poticaja u gospodarstvo nego EU, što je omogućilo jače inovacijske cikluse i brži rast. Europska fiskalna politika ostala je fragmentirana i nedovoljno usmjerena na rast, a posljedice toga sada su vidljive u njenom sporom oporavku. 

Hrvatska, kao dio ovog sustava, ne može si priuštiti čekanje da se stvari promijene u Bruxellesu. Ako želimo ostati konkurentni, moramo sami pojednostaviti regulatorno okruženje, smanjiti birokratske prepreke i poticati inovacije. 

Dok Europa razmišlja o sljedećem odgovoru na Trumpove trgovinske politike, možda bi bilo pametnije da se prvo suoči s vlastitim ograničenjima. Tako i Hrvatska, a ona za to ima znanje i ljude koji u području regulatornih reformi imaju iskustvo u 21 državi svijeta i prvo globalno AI software rješenje za regulatorni management.