Mladom poslovnjaku iz Zagreba zahtjevan menadžerski rad nije dovoljan. Bavi se vaterpolom, jedri, svira klavir, član je benda Kopito, predaje na privatnom Veleučilištu Vern’ u Zagrebu, napisao je tri knjige, a piše i za hrvatske računalne magazine..
Kao da vođenje jedne uspješne tvrtke u Hrvatskoj nije dovoljno teško, Luka Abrus (34) stoji iza dvije. Direktor je i suvlasnik Pet minuta (Five) te suvlasnik ShoutEma zajedno s kolegom Viktorom Marohnićem, koji je na čelu potonje. Marohnić je, inače, prije 11 godina i osnovao Pet minuta, da bi danas podijelili poslove tako da svatko vodi jednu tvrtku, iako im se poslovi stalno isprepliću. Svoj prvi zarađeni milijun kuna, ističe Luka, iste je sekunde uložio natrag u tvrtku, jer sva vrijednost koju posjeduju leži u tim tvrtkama.
Pet minuta i ShoutEm prepoznate su u svijetu i svoje urede imaju u New Yorku, Zagrebu i Osijeku, pa kako uglavnom posluju vani, višednevna su poslovna putovanju svakodnevica. No mladom poslovnjaku iz Zagreba to nije dovoljno. Bavi se vaterpolom, jedri, svira klavir, član je grupe Kopito, predaje na privatnom Veleučilištu Vern’ u Zagrebu, napisao je tri knjige s 22 i 23 godine, a piše i za hrvatske računalne magazine. Dolazi iz glumačke i novinarske obitelji - majka mu je glumica Nada Abrus, a otac Krešimir Fijačko. Usprkos tome što je gluma bila vrlo primamljiva, nije mogla pobijediti svijet računala, a pisanje je ipak pronašlo svoj prostor. Svestrani Luka uspio je s(p)retno spojiti uspješno vođenje posla i osobni život, koji su se toliko isprepleli da danas među njima ne vidi granicu.
Oduvijek ste znali da ćete se baviti informatikom. Kako ste se u glumačkom okruženju ipak okrenuli njoj?
- Oduvijek sam uživao u cijelom tom svijetu. Još kao dvogodišnje dijete majka me, glumica kazališta Komedija, vodila gledati predstave, kao dječak sam putovao i išao s njima na turneje i tako se gradila moja ljubav prema kazalištu. I danas se trudim pogledati što više predstava, kako u Zagrebu, tako i u New Yorku. No prvi kompjutor Commodore 64, koji sam dobio u ranoj osnovnoj školi, skroz me zaludio i više nije bilo dileme.
No uz informatiku tu je glazba... - Uz gimnaziju sam završio i srednju glazbenu školu, teoretski smjer i klavir. Uvijek je postojala ta veza između glazbe i matematike, a zahvaljujući tom teoretskom smjeru danas imam dobro uho i mogu zasvirati nekoliko instrumenata. S bendovima je krenulo od srednjoškolskih dana, u kojima sam svirao gitaru, i nastavilo u nebrojenim kombinacijama i postavama, najčešće s klavirom, ponekad i bubnjevima. Zadnjih par godina najstalnije je Kopito, nedavno smo objavili i treći album. Upoznali smo se svirajući u drugim bendovima i danas je to jedan od mojih bjegova od stresa: opuštena ekipa, putovanja s glazbenicima, dobra glazba. A u ovom poslu dobro dođe i otočki mentalitet. Danas ne sviram koliko bih želio, ali zaredaju se katkad koncerti Kopita i gostovanja s drugim bendovima.
Radili ste u mnogim tvrtkama. Gdje ste naučili najviše?
- Svaka je tvrtka bila neka škola i od njih sam odlazio kad sam htio nešto novo naučiti. Počeo sam s prvim projektima i klijentima još u srednjoj školi i tad sam naučio što znači prodati i naplatiti uslugu i proizvod. Za vrijeme studiranja radio sam u dvije tvrtke kao programer, a na završnoj godini počeo sam u Microsoftu. Tamo sam ostao sedam godina i najviše naučio. Ipak je to globalna tvrtka s ozbiljnim klijentima, postavljenim procesima prodaje i marketinga, a tu je bilo i ono najvažnije: vrhunski tim ljudi koje sam mogao pratiti i učiti, pogotovo na vrhuncu oko 2005. i 2006. godine.
Zašto ste iz Microsofta prešli u Pet minuta?
- Dosegnuo sam limit u korporaciji, osjećao da svijet prolazi pokraj mene, a da ja o njemu čitam na stranim portalima. Viktora Marohnića upoznao sam kad je pobijedio na natjecanju u izradi web-aplikacija koje sam organizirao u Microsoftu, nakon čega je pokrenuo Pet minuta. Sjećam se 2010. kad me pitao da mu se pridružim i odem iz Microsofta. Samo mi je rekao da bi htio popričati i dogovorili smo da sjednemo na kavu, a ja sam pomislio kako već znam što će me pitati i kako pristajem. Nisam previše razmišljao o uvjetima ili detaljima i danas smo partneri.
Kako poslujete? Kakvi s planovi, na što ste usmjereni?- Five je agencija i pomaže tvrtkama kao što su Rosetta Stone, Rhapsody, Choice Hotels ili Squarespace u osmišljavanju i izradi njihovih mobilnih aplikacija i digitalnih proizvoda, i danas zapošljava skoro stotinu ljudi. ShoutEm je pak naš proizvod, platforma na kojoj svatko može stvoriti vlastitu mobilnu aplikaciju, koju upotrebljava 5000 klijenata diljem svijeta i zapošljava 30-ak ljudi. Obje tvrtke imaju urede u Zagrebu i Osijeku, ali i u New Yorku, gdje imamo osam zaposlenih. Cilj je Fivea postati vodeća njujorška agencija za mobilne tehnologije. Surađujemo sa sve većim i poznatijim brendovima i donosimo im konkretne i mjerljive rezultate na mobilnim platformama. Sa ShoutEmom želimo potpuno promijeniti način na koji se izrađuju mobilne aplikacije i pomoći velikim enterprise tvrtkama koje imaju potrebu objavljivati i održavati na desetke aplikacija poput novinskih izdavača, agencijama koje žele svojim klijentima izrađivati mobilne aplikacije, ali i individualnim korisnicima koji žele imati aplikaciju za svoj biznis, restoran, trgovinu, event. Ulažemo u tu tehnologiju već godinama i vjerujemo da su pravi uspjesi tek ispred nas.
Što smatrate najvećim uspjehom vaših tvrtki?
- S Fiveom smo uspjeli u transformaciji u globalnu agenciju iz New Yorka, a ShoutEm je iz malog startupa prerastao u stabilan biznis. Danas skoro 100 posto prihoda ostvarujemo izvozom u Sjedinjene Američke Države i to je posljedica strategije postavljene prvog dana. Naše poslovanje danas raste ponajviše na temelju konstantnih preporuka klijenata. Oduvijek smo jako pazili na kvalitetu i ulagali ekstranapore da se dokažemo. Danas imamo tim koji radi bolje od većine svjetskih i američkih agencija. Oduvijek smo putovali po eventima u SAD-u, prve zarade ulagali u izlaganja na konferencijama. Viktor se preselio u SAD još 2011., s prvim većim prihodima zapošljavali smo u New Yorku i držimo se istih principa i kod nas.
Što je vaš najveći poslovni uspjeh?
- Mislim da još nije stigao. Na papiru to bi bila prodaja nove tvrtke nastale izdvajanjem tima iz Pet minuta američkom Real Networksu, ali i dalje me najviše vesele mali koraci, poput poziva na finalni ‘pitch’ Muzeja 9/11 (11. rujna, nap. a.), simbola New Yorka i SAD-a, koji nas je prepoznao i uvrstio među top tri agencije.
Može li u Hrvatskoj pokretač gospodarstva biti okretanje informatičkim tehnologijama (IT)?
- Naš pokretač zasad treba biti smanjenje propisa, nameta, informatizacija javne uprave i općenito stvaranje poduzetničke kulture. Dakle, nulti korak za bilo kakvo aktiviranje gospodarstva, ali takvih naznaka zasad nema. Nismo još spremni razgovarati o strateškim industrijama, a sve dobre priče nastaju isključivo nepredvidljivim bljeskovima pojedinaca u različitim industrijama. Konkretno, tvrtke koje se bave računalnim programiranjem 2014. zapošljavale su tek 0,8 posto osoba u Hrvatskoj, a prosjek EU je 1,3 posto. Istovremeno, ta grana pokazuje rast prihoda od 13 posto, izvoza od 43 posto te povećanje broja zaposlenika od 21 posto u odnosu na 2013. godinu. Nećemo zato biti posebno inovativni kažemo li da možda ipak treba ulagati u informatičke tehnologije, koje očito imaju potencijal za veliki rast, ali iza toga moraju sad već stajati ogromni i hrabri potezi da uhvatimo prvo korak s okolinom i naučimo nešto od, primjerice, Rumunjske.
Što je najveći problem u Hrvatskoj u vašoj industriji? - U IT-u i općenito u kreativnim industrijama najveći je problem plitkost tržišta rada, odnosno limitiranost resursima. Premalo se ljudi odlučuje na karijeru u STEM-u (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika), a istovremeno se smanjuju proračuni za obrazovanje i znanost. U našoj industriji posla ima napretek, sve tvrtke kontinuirano zapošljavaju i čak su prisiljene odbijati poslove, jednostavno zbog nedostatka resursa. Kao šlag na tortu, u svojem krugu ljudi primjećujem velik odljev u inozemstvo. I pritom glavni razlog nije nedostatak posla - ima ga i previše i dobro je plaćen, već u cjelokupnom kontekstu, perspektivi i porukama koje se šalju mladima.
Iako ste mogli otići van, zašto ste ostali ovdje? U Americi također imate ured.
- Na Five i ShoutEm gledamo kao na globalne tvrtke i stanovnike svijeta. Poslujemo iz Hrvatske jer ovdje ima fenomenalnih talenata i ljudi, ali zapošljavamo i u SAD-u. Putujemo konstantno i provodimo mnogo vremena po svijetu i s klijentima. Naša želja od početka je bila stvoriti svjetske tvrtke u Hrvatskoj, stvarati vrijednost, zapošljavati i pokazati da je to moguće. Pritom se mjeriti prema svjetskim konkurentima, natjecati s najboljima, a ne zadovoljiti se time što smo najbolji ‘u selu’. S obzirom na naš izvoz, dobitnici smo i dvije Finine nagrade Zlatna bilanca za IT.
Kako vani gledaju na to da dolazite iz Hrvatske? Jeste li se trebali više dokazivati?
- Apsolutno ne, naše klijente u Americi ne brine odakle smo, dok god znamo posao i rješavamo im probleme kvalitetno i na vrijeme. Mi smo tvrtka iz New Yorka s operacijama u Hrvatskoj. Jezik i lokacija ljudi koji rade na projektu problem su jedino na papiru. Iako ljudi u Hrvatskoj odlično govore engleski, tu smo teškoću dodatno riješili uvođenjem konverzacijskog tečaja za sve zaposlenike. Drugu rješavamo konstantnim putovanjima i provođenjem maksimalno vremena s klijentima. Ima još jedan aspekt. Kako je svuda nestašica kvalitetnih ljudi, naši klijenti imaju problema s nalaženjem vrhunskih programera i dizajnera, jer je većina otišla u Google, Facebook ili neki novi top startup. Mi s druge strane imamo poziciju vodeće tvrtke u Hrvatskoj i privlačimo najbolje domaće talente pa možemo ponuditi kvalitetu i razinu rada kojoj se klijenti ne nadaju. Nama zato cijeli biznis i raste na temelju preporuka.
Pitaju li vas o Hrvatskoj? Kakav imaju općeniti dojam o Hrvatskoj, a kakav kada je riječ o ulaganjima i poduzetništvu?
- Naravno, zanima ih Hrvatska, svi bi htjeli napraviti "radni" posjet i uživati u ljepotama obale. Za Hrvatsku na kraju najbolje znaju jer smo jedna od lokacija snimanja "Igre prijestolja" i popularna turistička destinacija. O tome se najviše priča, a kad dođe do tema ulaganja, biznisa i poduzetništva, nismo im nigdje na radaru.
Ne radite baš na domaćim projektima.
- Jednostavno nemamo dovoljno resursa. U Hrvatskoj ima pametnih projekata i klijenata, ali jako je teško ostvariti povrat investicije u mobilne tehnologije, što zbog malog tržišta, što zbog ograničenosti novca u elektroničkim i mobilnim transakcijama. Fokusirali smo se na SAD jer je jedinstveno veliko tržište za razliku od Europe i iste reference vrijede od Seattlea do Bostona, od New Yorka do San Francisca. Vjerujem da možemo stvoriti daleko veću vrijednost daljnjim investiranjem u te odnose i klijente, a na svu sreću u Hrvatskoj ima dovoljno kvalitetnih tehnoloških tvrtki koje mogu zadovoljiti potrebe domaćeg tržišta.
Kako se snalazite u ulozi predavača studentima? Što im savjetujete?
- Moj savjet uvijek je da uz fakultet nešto rade, pronađu što ih zanima isprobavanjem svih mogućih poslova, jer ako se ne pokrenu i samo čekaju pravu priliku, ona neće doći. Za većinu modernih zanimanja dovoljno je računalo i veza na internet, a edukacija i prilika postoji pregršt. Danas moraju kontinuirano učiti, isprobavati nove stvari i poslodavci će se vrlo brzo otimati za njih. Ako pak žele pokrenuti vlastiti biznis, savjet je da se što više obrazuju. Naše školstvo ne daje pravo obrazovanje za poduzetnike i možda je ipak mudro nastaviti učiti nakon fakulteta kao zaposlenik u sličnoj tvrtki, putem prakse, natjecanja, inkubatora, prije nego se uskoči u danas popularan "imam-svoj-startup" vlak.
Stalno se govori da obrazovanje mora pratiti gospodarstvo, ali to se u Hrvatskoj teško mijenja, pogotovo u javnom obrazovanju. Zašto je tako i što treba mijenjati?
- Mijenjamo stalno strategije na papiru, nitko da započne ikakve reforme, potpuno smo paralizirani i zaostajemo za svijetom. Dok djecu u SAD-u već u ranoj osnovnoj školi uče programiranju, naše informatičke učionice nisu ni opremljene. Neće svi biti programeri, ali ih to uči proceduralnom razmišljanju, upravljanju računalima i stvaranju nečeg novog. Nama nedostaje praktičnog rada, učeničkih projekata, poticanja istraživanja izvan okvira, postavljanja pitanja, tako da kao prvo naši temelji nisu dobri, kamoli da pričamo o praćenju potreba gospodarstva.
Kako se najradije opuštate?
- Stalno nešto čitam i igram se s klavirom, ali najviše se opuštam igrajući vaterpolo. Zna se skupiti i pet treninga na tjedan, česta su i mala putovanja, veteranski turniri i druženja. Naravno, volim taj sport, ali prije svega zbog ekipe, čija je tad najveća briga hoće li proći igrač više preko desnoga krila. To je najveće opuštanje od stresa.
Bi li vam se moglo dogoditi da ostavite sve i počnete živjeti u osami, što se zna događati u poslovnom svijetu?
- Ne mogu reći da mi ne prođe kroz glavu. To rješavam jedrenjem, koje je najbliže tome: dvoje ljudi na moru, u nekoj uvali danas, bilo gdje sutra. Mislim da nikad ne bih mogao ostaviti sve, jer čak i da se upustim u to, nakon mjesec dana uhvatila bi me nervoza i počeo bih nešto stvarati.