Bez čaja i kave mnogi teško mogu zamisliti dan. Ili život. Kao dva najprihvaćenija i neizostavna svakodnevna napitka, bili su sastavni dio mnogih civilizacija. Od davnine ispijanje čaja i kave bio je omiljeni ritual uz koji se čovječanstvo družilo, opuštalo, uživalo i tražilo zdravlje. Svjetovi, carstva i države nastajali su i nestajali, a listići i zrnca omiljenih biljaka preživjeli su i svjedočili svemu. Uz njih je, čini se, sve lakše i ljepše. Kao o svim znamenitim stvarima i o čaju i kavi postoje mitovi o početku korištenja. Čaj je otkriven prije skoro 5000 godina i otkriće se pripisuje velikom caru te indijskom redovniku. Kavu je, pak, prije više od 1000 godina pronašao skromni pastir, a možda i šeik.
Preteča lijekova
Kada je slugi kineskog cara Šen-Nunga slučajno doletio listić čaja s obližnjeg grma u vodu koju je prokuhavao za cara umornog od lova, carevu pažnju odmah je privukla boja vode i zanimljiv miris. Odmah je probao slučajni pripravak i čaj je dobio svoga prvog obožavatelja, a svijet nakon vode najčešći napitak. Junak druge priče budistički je redovnik Bodhidharma, koji je došao u Kinu podučavati budizam. Zaspavši za jedne meditacije, toliko se naljutio na sebe da je odrezao kapke i bacio ih na zemlju iz koje je potom izrastao grm čaja. Otkriće se stoga pripisuje baš budističkim svećenicima, koji su čaj uzgajali u samostanskim vrtovima jer su uz pomoć njega ostajali budni i smireni u meditaciji.
Čaj inače potječe s kineskog jugoistoka te se upotrebljavao u medicinske svrhe da bi negdje prije 1000 godina postao omiljeno piće Kineza. Grmovi zimzelenoga kineskog čajevca (lat. Camellia sinensis) obično dosežu visinu od tri do četiri metra. Inačica iz Indije i Šri Lanke – Camemellia assamica održava se na metar ili dva visine jer inače može narasti i do 30 metara. Uspijevaju najbolje u tropskim i suptropskim područjima na visinama od 100 do 2000 metara. Od davnina čaj se smatrao ljekovitim i bio je preteča lijekova, tako da se i danas upotrebljava za povećanje otpornosti, poboljšanje krvotoka, protiv virusa i krvnih ugrušaka, za bolji rad štitnjače i jetre ili zaštitu zuba. Dobar je za smanjenje kolesterola, zaštitu od srčanog i moždanog udara, potiče koncentraciju, diuretik je te brzo vraća energiju organizmu.
Dolazak u Europu
Iz Kine se čaj prenio na Tibet te u Japan otprilike u 12. stoljeću da bi u 17. st. Japanci potpuno prihvatili pijenje čaja. U Europu su vjerojatno u 13. ili 14. st. arapski trgovci donijeli čaj, ali o tome nema točnih zapisa. Zabilježeno je tek da je u Nizozemsku 1606. g. jedan brod iz Kine preko Jave dopremio čaj koji se od tuda rasprostranio u Englesku i Francusku. Prvi zapis o čaju u Engleskoj bio je oglas iz rujna 1658. g. u novinama London Mercurius Politicus, koji najavljuje da se kinesko piće koje Kinezi nazivaju ‘tcha‘, a drugi narodi ‘tay‘ ili ‘tee‘ može kupiti u kavani Sweeting‘s Rent u Cityju. Iako je prva kavana u Londonu otvorena šest godina prije, čini se da čaj ipak nije bio dovoljno poznat kada ga je trebalo oglašavati. Preokret se dogodio 1662. vjenčanjem engleskoga kralja Karla II. portugalskom kraljevnom Katarinom od Braganze, velikom obožavateljicom čaja. Ona je najprije ispijanje čaja uvela na dvor da bi se potom proširio među plemstvom i građanstvom. No tek u 18. st. čaj postaje općeprihvaćen, pa su uvedeni porezi na čaj. Kako bi bio što jeftiniji i pristupačniji ‘čajoljupcima‘ počelo ga se krijumčariti, što se odrazilo i na kakvoću jer su dodavani listovi drugih biljaka. Da bi mješavina u šalici bojom sličila što više čaju, dodavan je čak i ovčji izmet. Britanske vlasti su ipak potkraj 18. st. shvatile da je namet prevelik, pa smanjuju porez na čaj sa 119 na 12,5 posto.
Bostonska čajanka
Širenju čaja pridonio je 1834. g. završetak monopola Britanske istočnoindijske kompanije u trgovini s Kinom, iz koje je najviše uvoženo čaja u Englesku. Naime, tvrtka se okrenula Indiji koja je ionako bila središte njenog poslovanje. Kada 1858. britanska vlada preuzima izravan nadzor nad Indijom od Britanske istočnoindijske kompanije potiče uzgoj i proizvodnju čaja da bi do 1888. g. uvoz čaja iz Indije pretekao onaj iz Kine. I brzi jedrenjaci kliperi kojim su se koristili trgovci znatno su utjecali na trgovinu nakon što je Istočnoindijska kompanija ostala bez monopola. Trgovci su na taj način brzo dopremali čaj u Veliku Britaniju i dobro zarađivali. Početkom 20. st. čaj postaje dio engleskog načina života, zbog jeftinog uvoza iz Indije i Šri Lanke (tada Cejlona). Za Prvoga svjetskog rata britanska je vlada preuzela uvoz čaja kako bi se održala niska cijena, jer bi poskupljenje utjecalo na moral naroda. To se ponovilo i u Drugom svjetskom ratu.
Čaj je i dio američke povijesti s obzirom na to da je rat za nezavisnost počeo u Bostonu poznatom Bostonskom čajankom. Njome se naziva prosvjed građana koji su u bostonskoj luci 1773. g. u more bacili tovar čaja čija je trgovina bila pod britanskim monopolom. Također, otkriće vrećica za čaj pripisuje se trgovcu čajem iz New Yorka Thomasu Sullivanu. On je poslovnim partnerima slao čaj u tkanim vrećicama, iako su Kinezi još u sedmom stoljeću čuvali čaj u papirnatim paketićima.
Kada je o kavi riječ, prema jednoj legendi prvi ju je u devetom stoljeću otkrio pastir Kaldi iz Etiopije primijetivši da su njegove koze živahnije nakon što pojedu bobice jednoga grma. Kada ih je i sâm probao, uvidio je da mu se vraća snaga te je o svemu obavijestio koptske svećenike (kršćani) iz obližnjeg samostana. Svećenici su prihvatili kavu jer ih je održava budnima za dugih molitvi, a spremali su je tako da bobice namakali u vodi, potom pojeli i vodu popili.
Protivnici kave
No tu je i priča o šeiku Omaru koji je molitvom liječio bolesne i kada je bio protjeran iz Moche u Jemenu u pustinju, jeo je bobice s obližnjega grma. S obzirom na to da su bile gorke i tvrde i nakon što ih je ispržio, odlučio ih je skuhati. Zrna su omekšala, voda je postala smeđa i kada je popio napitak vratila mu se snaga. Odmah se pročulo za čudnovati pripravak, šeik Omar vratio se u Mochu te postao svetac.
Kava je ime dobila navodno prema etiopskoj pokrajini Kaffa ili od arapske riječi za vino – ghahweh. Naime, kava je nazivana ‘arapskim vinom‘ kada je došla u Europu zato što može fermentirati. Na taj se način i pripremala na početku.
Prvi pravi dokazi o kavi potječu iz 15. st. upravo iz Moche, gdje se pila u muslimanskim sufijskim samostanima, pa najpoznatija kava caffe mocca dobiva ime prema tom gradu. U idućem stoljeću kava se širi na Bliski istok, Tursku i sjevernu Afriku. Iz Jemena je prokrijumčarena u Indiju 1670. g., a u Europu stigla je sto godina prije. Donijeli su je mletački trgovci, a polovicom 17. st. otvorena je i prva kavana u Veneciji. Kako se brzo širila njezina popularnost stekla je i neprijatelje, koji su je zvali ‘pićem nevjernika‘ pa su tražili od pape Klementa VIII. da je zabrani. Ipak prije odluke Papa je htio probati napitak nakon čega je bio toliko oduševljen da mu nije padalo na pamet to učiniti. Već spomenuti engleski kralj Karlo II. pokušao je zabraniti kavane, koje su u 17. i 18. st. postale popularne, opisujući ih kao mjesta na kojima se okupljaju nezadovoljnici koji šire skandalozne priče o kralju i ministrima.
Širenje u Latinsku Ameriku
Prva je naveliko počela uvoziti kavu Nizozemska istočnoindijska kompanija, a Britanska istočnoindijska kompanija zaslužna je za njezino širenje u Britaniji. Na još veću prisutnost kave utjecao je i poraz Turaka pod Bečom potkraj 17. st. kada su pronađene velike zalihe kave koju su Turci dopremili sa sobom. S obzirom na to da je kava bila dostupna samo aristokraciji, francuski kralj Luj XIV. htio je početi uzgoj u Francuskoj, ali zbog niskih temperatura kava nije uspijevala. Sagradio je prvi na svijetu čak i staklenike da je spasi, ali to nije bilo dovoljno za povećanje uroda. Odlučio je stoga prenijeti uzgoj na francuske kolonijalne posjede u Karibima te se od tuda, nakon velikog uspjeha, dalje uzgoj proširio u Latinsku Ameriku.
U Americi bez kave nije prošla ni Bostonska čajanka jer su Amerikanci počeli izbjegavati čaj i piti kavu u znak prosvjeda prema Britancima. Loši uvjeti za rad robova na plantažama kave potaknuli su revoluciju na Haitiju, uslijed čega se tamo uzgoj kave nikada nije potpuno oporavio. U Brazil je došla početkom 18. st., ali proizvodnja se nije razvila do osamostaljenja zemlje 1822. Početkom 20. st. Brazil je držao 70 posto svjetske trgovine kavom, da bi danas pokrivao 35 posto, čime je i dalje prvi na svijetu.