Da se kojim slučajem Višegodišnji financijski okvir ili, jednostavnije, europska sedmoljetka, donosi većinom glasova u Europskom vijeću, a ne konsenzusom, nedavni samit kojim se pokušalo pomiriti oprečne poglede članica o načinima punjenja i trošenja proračuna vjerojatno se ne bi ni odigrao. U Europskoj uniji, naime, dogodit će se jedan od najvećih pomaka težišta moći otkad je osnovana. Sjever, definiran kao Ujedinjeno Kraljevstvo, Njemačka, Švedska, Danska, Finska, Irska i Nizozemska, s izlaskom Ujedinjenoga Kraljevstva više nema blokirajuću većinu od 36,8 posto (pada na 27,8 posto) i time gubi mogućnost veta u Vijeću ministara čak i ako se u tu skupinu uključe Austrija i baltičke države.
Koliko bi to moglo ubuduće biti važno za donošenje važnih odluka najbolje su pokazali propali pregovori o novom europskom proračunu za razdoblje od 2021. do 2027., u kojima Nizozemska, Austrija, Danska i Švedska (takozvana 'štedljiva četvorka'), uz potporu Njemačke, kategorično odbijaju pristati na proračun veći od jedan posto europskog bruto nacionalnog dohotka (GNI), ali i na ukidanje famoznih rabata za tih pet neto uplatiteljica (članice koje uplate više u proračun nego što iz njega u konačnici povuku). Kada bi se odluka donosila većinskim glasanjem kakvo se često koristi u Vijeću ministara, samit bi trajao desetak minuta, a ovako se bije ljuti boj između nekolicine bogatih članica i više-manje ostatka Europske unije.
Uvijek iznimno naporni i dugotrajni pregovori o višegodišnjem financijskom okviru kojim se na dugi rok usmjerava djelovanje EU ovaj su put dodatno otežani rupom od nekih 70 milijardi eura koju ostavlja izlazak Ujedinjenoga Kraljevstva (prestaje uplaćivati svoju 'članarinu'). 'Štedljiva četvorka', toliko štedljiva da je iz naziva izostavila petu Njemačku, želi proračun koji bi iznosio točno jedan posto europskog GNI-ja, a predsjednik Europskog vijeća Charles Michel predložio je na početku samita kompromisnih 1,074 (ukupno 1094,8 milijardi eura), potom još kompromisnijih 1,069 posto (Komisija je željela 1,11, a Europski parlament čak 1,3 posto), ali nakon 28 sati natezanja nije nađena dobitna formula, pa europskim liderima slijedi nova runda pregovora vjerojatno početkom sljedećeg mjeseca.
Kao da ovo nije dovoljno, 'mrska petorka' želi sačuvati i posebne rabate koji su uvedeni nakon što je davnih godina premijerka Margaret Thatcher osigurala Ujedinjenom Kraljevstvu povrat dijela razlike između uplaćenih i dobivenih sredstava. S druge strane, 'prijatelji kohezije' (u međuvremenu preimenovani u 'prijatelje ambiciozne Europe'), koji okupljaju 16 članica, među njima i Hrvatsku (a neki ubrajaju i Španjolsku), žele u najmanju ruku sačuvati postojeću razinu trošenja za koheziju i poljoprivredu, spriječiti povećanje nacionalnog sufinanciranja (sada za europske projekte iz nacionalnih proračuna ide najviše 15 posto iznosa projekta, a predloženo je povećanje na 25 posto) i zaustaviti preusmjeravanje europskih sredstava od kohezijskih i poljoprivrednih politika prema novim prioritetima poput 'zelene ekonomije'. Naravno, ako bi proračun bio veći, bilo bi i više novca za svačije želje, stoga se stječe dojam da bogati inzistiranjem na smanjenju obujma proračuna jednostavno ne žele da se postojeći iznosi usmjeravaju na manje razvijene članice.
'Štedljiva četvorka' s petom Njemačkom pokušava se tijekom pregovora prikazati žrtvom poslovične nezajažljivosti istoka i juga, ali brojke ocrtavaju nešto drugačiju sliku. Ako se pogledaju podaci o prihodima europskog proračuna za 2018. godinu (puni se prikupljenim carinama od trećih zemalja i uplatama članica po osnovi GNI-ja i PDV-a), vidi se da je najviše po osnovi bruto nacionalnog dohotka, u relativnim odnosima, uplatila Irska (0,76 posto), a da su od njemačkih 0,66 posto GNI-ja, nizozemskih 0,65 i švedskih 0,66 više uplatile mnoge članice poput Bugarske (0,68 posto), Češke (0,69 posto), Hrvatske (0,68 posto) i Mađarske (0,68 posto).Samo su Austrija i Danska uplatile viših 0,71, odnosno 0,72 posto.
Tome treba dodati i da Njemačka zajedno sa Švedskom i Nizozemskom uplaćuje 0,15 posto po osnovi PDV-a, za razliku od ostalih članica koje uplaćuju dvostruko većih 0,3 posto. Ako se odmakne od linearnog promatranja proračuna, postaje jasno da su koristi za ove članice znatno veće od 'gubitaka'. U zamjenu za veću uplatu u zajednički proračun dobivaju mogućnost nesmetanog isisavanja radne snage, u slučaju Nizozemske i poreznih prihoda, iz drugih članica, kao i golemo tržište za plasiranje svoje robe, usluga i kapitala nerijetko bez neke ozbiljne lokalne konkurencije.
Dio problema leži u lakoj izračunljivosti uplata i isplata s jedne strane, ali zato efemernoj prirodi ukupnih koristi Europske unije s druge, što je uvelike utjecalo i na britansku odluku o odlasku. Kružni karakter ekonomije nerijetko sakriva koliko neke članice izvlače koristi iz zajedničkog tržišta, ali zato podaci o BDP-u to barem donekle otkrivaju. Činjenica da su Austrija, Njemačka, Nizozemska, Švedska i Danska među najbogatijim društvima svijeta, ne samo Europske unije, usprkos većim uplatama u zajednički proračun, sugerira da ovaj aranžman za njih u konačnici i nije baš loš. Naprotiv, dojam je da je riječ o malom ulaganju s velikim povratom.