Tek što smo se svi složili kako nam je potreban silovit zaokret ka novim obalama, lagani maestral što puše već desetljećima, umjerio je naš pramac prema drevnoj luci. Iako su nam rekli da brod ne plovi kako vjetar puše, već kako se okrenu jedra, isti nam nisu napomenuli da je za dizanje jedara potrebna posada. A bez nje i vjetra, možete puhati u jedra koliko vam drago, ali nećete stići na otvoreno more. Doduše, uz ovakvu obalu kakvu mi imamo, nije to nikome od pretjeranog interesa.
Napokon mi je jasno. Kriza, što god ta petoslovna riječ značila, nikom u Hrvatskoj ne utjeruje strah u kosti, ona zapravo dograđuje kulturno stanište ove nacije. Mi živimo u krizi i ne znamo bez nje. Nakon promjene društvenog uređenja u kojem smo normativno bili ujedinjeni, teško je pojmiti da smo došli do toga da je svatko sam sa sobom. Da smo drukčiji i da imamo drukčije planove. Stoga, da produžimo naviku, kriza je idealan svjetionik oko kojeg bi se najplemenitiji umovi trebali okupiti. Odnosno galvanizirati, rečeno nogometno kemijskom retorikom. Drugim riječima, kriza je savršen alibi - Kreativna (h)Rvatska Istoznačnica Za Alibi.
Da nema krize, opozicija u Hrvatskoj bi morala ponuditi konstruktivan model razvoja, ne bi bilo dovoljno brojanje brodolomaca. Kako bi se reklo saborničko-piljarskim rječnikom: 250 grama kruha jučer je moglo više trajati nesretniku na moru. Ovi danas su deblji. Da nema te krize, vladajući bi morali polagati račune, a neuspjesi bi bili brojčano iskazivi. No, u tajfunu je teško prebrojati iščupane travke pa se nema smisla pretjerano truditi. I kad smo kod krize, ona je zasigurno razlog da bilo kakvu akciju i želju za promjenom proglasimo zakašnjelom. Koliko god Vlada u ovom trenutku imala skroman i lomljiv gospodarski program, on ipak, makar načelno, ima ideju smanjenja rashodovne strane proračuna. Gledajući makroekonomske veličine, ne bih htjela ulaziti u oportunost ovakvog čina.
Jedna od tih mjera, bila je smanjivanje volumena plaća državne uprave. Ne bih tu htjela zauzimati ideološku stranu pa reći da je rez u državnoj i javnoj upravi upravo ta slamka spasa, no Vladi je jasno stavljeno do znanja kako će se reagirati. Uličnim nemirima u borbi za sindikalna prava, uključivši decentnu i snažnu podršku oporbe. Vlada je imala i svoj plan za "dinamiziranje" "tržišta" "rada". Stavljeno je na znanje potpisima birača, građanskim glasom, kako to nije mjesto gdje treba tražiti nove mogućnosti ušteda niti reformi. Ako ništa drugo, političari brzo shvaćaju da mobilizacija masa protiv njihovih mjera nikako nije dobar uvod u izbornu godinu. Čitajući, gledajući i općenito razgovarajući lako je za saznati da nam je kriza donijela šansu za provođenje reformi. No, one nas se ne smiju dodirnuti, ne smiju proći našim dvorištem, a nije poželjno niti da to učine nekom koga znamo. Ovo je svakako neprimjeren trenutak. Eh, da je to bilo prije nje učiniti. Fait accompli.